Gledanje filma bez dima

„Ponovo Metalac!” pomislim dok se smještam u ne baš udobnu stolicu, gledajući oko sebe prostor na kojem sam radila fizičko dok sam išla u Prvu gimnaziju. Iako ne izgleda ni približno kao onda, opet je nekako…isti. Ili se meni čini.

Slijedi obavezno pozdravljanje sa znanim ljudima, od kojih neke nisam vidjela od prošle posjete Metalcu, za prošli SFF. A neke i duže. Gledanje filmova na otvorenom je još uvijek događaj koji nam je poseban, jer Sarajevo nema kina na otvorenom koje bi radilo tokom ljeta. Bilo je nekih pokušaja da se to uspostavi, ali svaki entuzijazam brzo je okopnio pred stvarnošću: ili su kina bila predaleko od centra grada, ili se u njima puštali stari filmovi. Sarajevo je grad u kojem je sve blizu, i svako ide pješke, pa je sve što se nalazi izvan centra, slabo posjećeno.

Počinje film, svaka priča prestaje, i zahvaljujući ogromnom platnu, brzo „uranjam” u samu radnju filma. Isto kao da sam tamo. Vidi, glavni lik puši, a ja osjetim dim cigarete! Nevjerovatno… Stani malo, pa ja stvarno osjetim dim cigarete! Okrećem se oko sebe i vidim jedan čovjek zaista puši. U kinu, puši.

Gurkam prijateljicu do sebe „Hej, vidi onoga, puši u kinu”!

„Molim?” vidim da nije baš sretna sto je cimam.

„Zapalio frajer cigaretu u kinu!” opet ja.

„Ma neka puši, šta ti je, pusti i mene i njega, gledaj film. I nije ovo kino, ovo je Metalac, pod vedrim nebom”, kaže ona „ljubazno”.

Ok, pustim ja i njega i nju, i gledam film, dobar film, al’ opet… smeta mi. Neka je Metalac pod vedrim nebom, al’ kino je kino, i u kinu se ne puši.

Završio se film, i sad smo na obaveznoj post-film zabavi, stoji nas grupica, i ja komentiram kako je tip pušio cigaretu usred kina i niko ga nije opomenuo. Mišljenja su podijeljena, jednima sama činjenica da je to kino, otvoreno ili zatvoreno, znači da je pušenje zabranjeno; drugima, otvoreni kino znači otvoren, javni prostor, pušenje je dozvoljeno.

Ja, naravno, pripadam prvom taboru, i navodim da se i onako gušim u dimu van kina i da bi bilo fino imati jedan javni prostor u kojem se ne može pušiti. Slažemo se da bi možda neko rješenje bilo prostor posebno određen samo za pušače, ali da je tu opet problem vjetra, koji bi sigurno nanosio dim prema nepušačima, kao što bi mi u Sarajevu rekli: dim uvijek ide prema onome ko ne puši.

U toj grupici ljudi, gledam druga koji koristi bezdimni uređaj – IQOS i pitam ga šta on misli. „Iskreno da ti kažem, do proljetos, prije nego sam počeo korisiti IQOS, i ja bih se borio za bar pušačko ćoše. Ali sada – i meni smeta. Navikao sam da nema dima, da me ne štipa za oči, da ne škiljim. Kino je kino, pa ko hoće pušiti, može na ulicu, mudro zaključuje, gledajući u svoj IQOS.

Znam ga dugo, skoro 20 godina, i znam koliko je strastveni pušač bio. Pitam ga fale li mu klasične cigareta, kaže da ne, potpuno je prešao na IQOS, i ne bi mogao zamisliti da se opet vrati cigaretama. Drago mi zbog njega, znam da je pokušavao prestati pušiti, ali da nije uspjevao.

„Znam da je najbolje prestati pušiti, ali nisam mogao. Ovo mi je bolja alternativa, kad već ne mogu prestati skroz,” zaključuje.

Pa i jeste tako. Kad već ne možeš prestati s nečim, bar nađi bolju alternativu. Što i dalje ne znači da je pušenje dozvoljeno u kinu, pa čak i ako je „open air“.

Biznis.ba