HDZ uspio dovesti Aluminij do gašenja, Čoviću je Izetbegović uzalud jedina nada

Nekadašnji hercegovački privredni gigant Aluminij iz Mostara ponovo je glavna vijest u domaćim medijima, ali ovaj put ne zbog velikih poslovnih uspjeha, što je bio čest slučaj u bogatoj prošlosti ovog preduzeća, već zbog krize koja je dovela do toga da ova firmi bukvalno odrbojava svoje posljednje sate.

“Možemo biti u ovom momentu tužni i da kažemo da smo po svemu sudeći izgubili ovu kompaniju za našu djecu i za naše unuke. Od subote 00:01 sati najveća vjerovatnost je da ova firma neće raditi i da će prestati sa radom. Sav neki trud koji smo uložili zadnjih mjeseci, nažalost, nije urodio plodom. Dali smo sve od sebe, borili smo se i u ovom momentu moramo biti otvoreni i reći da nakon subote ne vidim što i kako dalje. Situacija je dramatična”, izjavio je danas u Mostaru Dražen Pandža, v.d. direktora Aluminija.

Aluminij je od početka devedesetih godina postao zlatna koka u rukama kadrova HDZ-a, a stranačka kontrola nad ovim privrednim gigantom dovela je do toga da se on nađe pred gašenjem. Na što su mnogi upozoravali godinama, ali je svako upozoravanje na kriminalno upravljanje ovom firmom bilo karakterisano kao udar na Hrvate u BiH.

Politički vrh HDZ-a godinama je upravljao ovom firmom, a u Mostaru je javna tajna da je ovoj stranci prethodnih dvadeset godina bilo daleko važnije ko će biti na čelu Aluminija nego države. Danas, kada je zahvaljujući katastrofalnoj politici HDZ-a, ova firma dovedena pred gašenje, vrh HDZ-a šuti i odjednom se sjetio da je Sarajevo glavni grad države BIH, i od njega se traži pomoć.

Sve do 2013. godine predstavnicima državnih institucija BiH bio je zabranjen ulazak u krug Aluminija, a izjava tadašnjeg federalnog premijera Nermina Nikšića kako Vlada FBiH ima pravo da imenuje organe firme, jer se radi o državnoj firmi, izazvala je pravi potres u Hercegovini. Dok je bivši federalni premijer Nermin Nikšić radio na rješavanju statusa prijeratnih radnika Aluminija i omogućavanja boljih uslova rada aktuelnim radnicima, vrh HDZ-a radio je sve da u ovu kompaniju smjesti što više svojih ljudi i isisa što više novca na svoje privatne račune.

Kada je firma došla pred gašenje, umjesto spašavanja radnika Aluminija, koji su, usput rečeno, uglavnom mostarski i hercegovački Hrvati, jer Bošnjaci i Srbi su zbog “nedovoljno dobrih radničkih kvalifikacija”, odnosno pogrešnih imena i prezimena, završili na birou za zapošljavanje, vrh HDZ-a se poziva na hrvatsko zajedništvo.

Koliko je vrhu HDZ-a i Draganu Čoviću zaista stalo do radnika ove firme, najbolje pokazuje događaj iz oktobra prošle godine. U isto vrijeme, dok su radnici Aluminija u Mostaru molili za spas firme u kojoj zarađuju hljeb za svoje porodice, delegacija HDZ-a predvođena Draganom Čovićem boravila je u Krivodolu kod Mostara na mjesnom groblju na kojem je služena misa za dušu Jele, krivodolske mučenice, koja je, prema narodnom hercegovačkom predanju, ubijena od strane Turaka prije više od 200 godina!!!

Budimo realni i do kraja iskreni. Kolika je odgovornost na čelnicima HDZ-a i svim poslijeratnim upravama Aluminija, tolika je odgovornost i na samim radnicima ovog nekadašnjeg giganta. Niko od njih nijednom za ovih više od 20 poslijeratnih godina nije postavio pitanje gdje mu je danas neki od jučerašnjih radnih kolega srpske i bošnjačke nacionalnosti, koji su zajedno godinama radili na stvaranju Aluminija. Niko od njih nijednom nije u pitanje doveo sveti status kadrova HDZ-a dok god su plate redovno isplaćivane. Onog trenutka kada je došlo do kašnjenja u isplatama, odjednom im je proradio radnički duh, pa su izašli na proteste.

Interesantno je da čak i dok na ulici traže svoja prava, niko od njih još uvijek ne dovodi u pitanje status dvojice ključnih ljudi Aluminijove agonije Dragana Čovića i Mije Brajkovića. Većina današnjih predstavnika sindikata ovog preduzeća, koji mole Sarajevo za spas, prije će preuzeti krivicu na sebe nego što će se usuditi kazati bilo šta protiv Čovića i Brajkovića.

Neki od njih su nakon pobjede Željka Komšića protiv Dragana Čovića na prošlogodišnjim izborima za Predsjedništvo BiH bili u prvim redovima na “šetnji za demokratiju”, ali niko se od tih nekoliko hiljada “boraca za demokratiju” koji su šetali ulicaa Mostara ne usuđuje pitati ko je kriv za propast Aluminija i kako je moguće da su borci za prava Hrvata u BiH doveli pred gašenje giganta, koji je smatran žilom kucavicom Hercegovine.

U kakvoj paralelnoj stvarnosti žive kadrovi HDZ-a najbolje pokazuje apel koji su za spas Aluminija vladama FBiH i Hrvatske uputili mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić i premijer HNK Nevenko Herceg. Njih dvojica djeluju kao da je za krah ovog preduzeća kriv neki marsovac, a ne njihove stranačke kolege. Za spas Aluminija, vjerovali ili ne, poziva i HNS!!! To je ona nevladina organizacija koju je organizirao Dragan Čović s ciljem uništavanja kompletne opozicije među Hrvatima u BiH, pa njihov apel djeluje doslovno tako da se može ocijeniti kako Čović piše Čoviću i sam od sebe traži spas.

Aluminij već godinama proživljava krize, ali ovo je kako ističu radnici do sada najveća. Do sada je uvijek kao spasitelj stizao Bakir Izetbegović, koji je pod pristiscima i straha od raspada koalicije s HDZ-om popuštao Čoviću oko usluga kada su u pitanju cijene električne energije, te je na taj način pomagao kadrovima HDZ-a u produžavanju agonije Aluminija. No ovaj put Izetbegović, sve su prilike, neće pružiti ruku spasa Čoviću i bit će to definitivni završetak agonije nekadašnjeg hercegovačkog giganta.

Među običnim građanima Hercegovine ima onih koji su svjesni ko je glavni krivac propasti Aluminija. Dovoljno je pročitati samo komentare stanovnika Hercegovine na društvenim mrežama, što je prvi put da se takva situacija dešava. Samo pitanje je da li je već kasno za spas ovog nekadašnjeg giganta i je li ovo prelomni trenutak kada će građani Hercegovine, prije svega biračko tijelo HDZ-a shvatiti da od priče o ugroženosti hrvatskog naroda korist imaju samo Dragan Čović i uski krug ljudi oko njega.

Nema sumnje da će HDZ i mediji pod njegovom kontrolom na kraju svu krivicu za gašenje Aluminija svaliti na Nikšića, Komšića, Izetbegovića, Bošnjake, “političko Sarajevo”, međunarodnu zajednicu, ali će i dalje svaku odgovornost za njegovu propast odbacivati sa sebe.

Hrvate u BiH, ipak, niko ne smije da ugrožava. Osim Dragana Čovića i kadrova stožerne hrvatske stranke.

Piše: Haris Ljevo

Biznis.ba / Vijesti.ba