Štrajk radnika u Lukavcu: Bolesni i pred penzijom noć proveli na ulici boreći se za svoja prava

Oko 200 radnika prve grupe, kojima se pridružuju i ostale kolege, zahtijeva hitno uvezivanje radnog staža i isplatu neisplaćenih potraživanja.

Radnici ističu da se nalaze u pravnom i finansijskom vakumu nakon pokretanja stečajnog postupka. Posebno ogorčenje izaziva činjenica da su im doprinosi za PIO/MIO redovno odbijani od plata, ali nikada nisu uplaćeni nadležnim fondovima.

Nurdin Đuzić, bivši radnik Koksare, ističe da su radnici prepušteni sami sebi i da su u proteste krenuli jer više nemaju nikakvih odgovora od Federalne i Kantonalne vlade.

"Definitivno još ništa nismo dobili niti znamo šta i kako planiraju uraditi. Više puta smo razgovarali i uvijek smo za dijalog, ali čaša je prelila previše. Nemamo nikakvih smjernica kako će se ovo riješiti. Većina ovih ljudi su invalidi rada, bolesni i pred penzijom. Neko za ovo mora odgovarati! Na platnim listama je odbijen novac za PIO i MIO, ali to nikada nije uplaćeno. Taj vakuum je sada problem", upozorava Đuzić.

On takođe ukazuje na apsurdnu situaciju unutar same fabrike, tvrdeći da su radnici koji su očuvali firmu sada van kapije, dok unutra sjede oni koji su fabriku zatvorili.

"Stečajni upravnik je sam sebi odredio tim s kojim obavlja posao. Isti ljudi koji su zatvorili fabriku, bivši članovi uprave, sekretari i generalni direktori, i dalje rade i obavljaju posao. Ljudi, uozbiljite se i dajte nam naše! Mi ne prosimo, mi smo to zaradili. Imam 61 godinu i ostaću u BiH do kraja, ali ovdje ima bolesnih ljudi koji samo čekaju svoju zasluženu penziju", kaže Đuzić za Vijesti.ba.

Pored uvezivanja staža, mlađi radnici traže isplatu svojih čistih potraživanja, ali se suočavaju s ponudama koje smatraju uvrjedljivim. Pojavili su se i pojedinci koji im nude otkup dugovanja za minimalan procenat vrijednosti.

"Za sada nam je ponuđeno da se pojavi čovjek koji nudi otkup naših potraživanja za samo 15% od njihove stvarne vrijednosti. Ja se lično ne slažem s tim da nekome poklanjam ono što je moje. Smatram da nam Vlada treba dati odgovore na pitanje ko je taj čovjek kojem bismo trebali prodati svoja potraživanja", izjavila je Alisa Sinanović, diplomirani ekonomista i bivša radnica s 14 godina staža u Koksari.

Sinanović se osvrnula i na ponudu Vlade Tuzlanskog kantona koja je obezbijedila spisak od 31 firme za preregistraciju radnika, ističući da su ponuđeni poslovi potpuno neadekvatni zdravstvenom stanju i stručnoj spremi otpuštenih radnika.

"Te firme nisu adekvatne našim kvalifikacijama niti sposobnostima. Meni lično je ponuđen posao u trgovini, što uopšte nije radno mjesto za visoku stručnu spremu. Nekim kolegama koji su bolesni ponuđen je rad u skladištima. Neke kolege su to prihvatile jer nisu imale izbora, preko noći su ostali bez egzistencije. Međutim, do nekih od tih firmi radnici moraju putovati po dva ili tri sata u jednom pravcu, i to za platu od 1200 maraka. To je učinjeno samo kako bi se stvorio privid da su radnici zbrinuti, a zapravo su zbrinuti na birou za zapošljavanje", zaključuje Sinanović.

Radnici poručuju da ostaju ispred kapije fabrike sve dok institucije ne ponude konkretna rješenja, povezivanje staža i isplatu onoga što su godinama pošteno zarađivali.