Turbulentna epizoda s početka augusta, kojom je carry trade strategija naslonjena na japanski jen doživjela potpuni fijasko, šireći pritom paniku financijskim tržištima širom svijeta, bila je tek najzvučnija manifestacija krupnih promjena na deviznom tržištu koje su počele nekoliko mjeseci ranije. I sva je prilika da će još neko vrijeme potrajati, uvelike mijenjajući odnos snaga.
Ishodište kaosa nominalno leži u historijskoj odluci japanske središnje banke kojom je u martu ove godine napokon okončana dugogodišnja ekstremno ekspanzivna monetarna politike, pa makar i simboličnim podizanjem ključnih kamatnih stopa na 0,1%. No idućih nekoliko mjeseci sve je ostalo na simbolici, bez ikakvog pozitivnog utjecaja na kurs domaće valute. Niti povremene intervencije u produkciji ministarstva financija, a još manje najave daljnjeg povećanja kamatnih stopa centralne banke, nisu mogle zaustaviti eroziju vrijednosti jena.
Štaviše, dolar je nastavio nizati nove rekorde i početkom jula aktualizirao razinu koju pamte samo oni najiskusniji, preskočivši granicu od 160 jena. Taj podatak vjerojatno najbolje ilustrira impresivne razmjere pozitivnog trenda američke valute koja je posljednji puta vrijedila više od 160 jena još davne – 1986., prenosi Poslovni.
Nakon rasta od gotovo 15% u prvih šest mjeseci, uslijedila je korekcija kursa, posve uobičajna nuspojava dramatičnog rasta, no stvari je iz korijena promijenila nekolicina pesimistično intoniranih indikatora s američkog tržišta rada. Ili još bolje, interpretacija potonjih brojki, kojom su bitno izmijenjena očekivanja ulagača u kontekstu budućih poteza američke središnje banke. A to je u ovoj jednadžbi ključna varijabla.
Njen utjecaj možemo mjeriti razlikom između ključnih kamatnih stopa centralnih banaka, no riječ je o statičnom indikatoru koji usto ne odražava percepciju aktera na tržištu. Umjesto toga, puno je prikladnije koristiti diferencijal izveden iz razlike prinosa na (dvogodišnje) državne obveznice koji se u ovom slučaju (na krilima očekivanja) rapidno topi. S jedne strane, prilično je izvjesno da će kreatori američke monetarne politike već na sastanku u rujnu donijeti odluku o smanjenju kamatnih stopa (za 25 ili čak 50 postotnih bodova), dok su njihovi japanske kolege skloni normalizaciji monetarne politike i podizanju kamatnih stopa, s ciljem suzbijanja inflacijskih pritisaka (taj dio posla FED je već odradio).
Otuda i dramatična korekcija kursa koja se početkom augusta, putem mehanizma spojenih posuda pogonjenog izdašnim korištenjem poluge (i prisilnom likvidacijom pozicija), prelila i na finansijska tržišta širom svijeta.
Investitori sada očekuju agresivniji uzmak FED-a (od prilično restriktivne monetarne politike), i to je najvažniji razlog preslagivanja; pritom je jen (s razlogom) privukao najviše pažnje, ali ni ostatak tržišta nije imun na izmijenjene okolnosti. U nepuna dva mjeseca, otkako je postavio višegodišnji rekord, tečaj USD/JPY izgubio je na vrijednosti čak 11%, no dolar od sredine travnja naovamo bilježi pad (s većim ili manjim intenzitetom) u odnosu na sve važnije konkurente.
Potonju je tezu lako potkrijepiti konkretnim brojkama. Tako je, recimo, kurs eura, nama najbliži i najvažniji, pred kraj augusta preskočio 1,12 dolara, dosegnuvši najvišu razinu od jula prošle godine, i samo ga 1 cent dijeli od najviše razine još od febraura 2022. godine i početka pandemije. Vrlo sličnu krivulju nudi i vagani indeks dolara (DXY0) u odnosu na valute najvažnijih vanjskotrgovinskih partnera, svjedočeći o rasprostranjenom trendu kojim se dolar prometnuo u najvećeg gubitnika.
Da stvar bude još bolja Evropska centralna banka je, odmičući se od uvriježene prakse, preduhitrila FED i već početkom juna donijela odluku o smanjenju kamatnih stopa (i u tome nije bila usamljena). Sva je prilika kako će junsko smanjenje biti tek prvo u nizu, no sve navedeno blijedi pred činjenicom da tržište očekuje (ili barem priželjkuje) agilniju ulogu američke centralne banke.
Cilj je jasan – spriječiti tvrdo prizemljenje američke ekonomije primjenom ekspanzivnije monetarne politike (koliko to dopuštaju inflacijski pritisci). Na taj način Fed zapravo gura dolar prema sredini famoznog “osmijeha”. Riječ je o “dolar smile” teoriji koja je ime dobila po specifičnom izgledu krivulje (podsjeća na osmijeh): prema toj tezi, vrijednost dolara u pravilu jača u ekstremnim situacijama, bilo da je riječ o snažnoj ekonomskoj ekspanziji ili kontrakciji (krizi).
Prvu varijantu ne treba posebno objašnjavati, dok su u potonjem slučaju finansijska tržišta obično u “risk-off” modu, pa investitori traže zaklon u (nominalno) sigurnijim destinacijama poput američkih državnih obveznica i time, paradoksalno, uslijed veće potražnje obično dižu vrijednost američke valute.
Istini za volju, pozicioniranje dolara negdje u zlatnoj sredini osmijeha donekle olakšava borbu protiv inflacije u ostatku svijeta (pojeftinjuje sirovine iz uvoza), ali nikako ne ide na ruku izvoznicima koji svoje proizvode i usluge pokušavaju plasirati na američko tržište. I ujedno otvara problem repatrijacije kapitala (i konverzije dolara) koji bi mogao postati posebno akutan za kineske vlasti, jer je upravo izvoz krucijalan generator ekonomskog rasta. Ta bi priča idućih mjeseci mogla postati još zanimljivija.
