To predstavlja loše vijesti za radnike koji vole udaljeni i hibridni rad.
Studija je anketirala preko 700 poslovnih lidera u oktobru i otkrila da tri od četiri kompanije imaju poteškoća u provođenju svojih RTO politika jer radnici odbijaju da se povinuju.
Odgovor poslodavaca? Pratiće posjećenost kancelarija i izgraditi strožu usklađenost. Osigurat će da radnici koji provode više vremena u kancelariji budu predloženi za povišice i unapređenja.
Iako je sumnjivo da će ovakav pristup pozivanju radnika u kancelariju biti efikasan, ovaj odgovor većine poslodavaca dovodi do dvije kritične zabrinutosti:
Prvo, prisiljavanje zaposlenih koji su ranije imali privilegije rada na daljinu da se vrate u kancelariju i nagrađujući to većom platom i povećanim šansama za napredovanje (prema polovini ispitanika) prirodno će stvoriti diskriminatornu podjelu i potisnuti svaki mogući napredak za grupe kao što su radnici s invaliditetom i žene, da mogu napredovati u karijeri – iako oni u suštini obavljaju isti posao, ako ne i više, od svojih kolega iz kancelarija, koji bi bili muškarci i/ili oni bez djece.
Druga zabrinutost je da je ovo još jedan primjer mikromenadžmenta, kada lideri i menadžeri njeguju nedostatak povjerenja na radnom mjestu.
Menadžment prati svaku akciju svojih zaposlenih i tretira ih samo kao ljudsku snagu na tabeli, a ne kao odrasle osobe kojima se može vjerovati da će obaviti posao.
Ovaj potez je kontraproduktivan, jer umjesto da interakcije u kancelariji podstiču snažniju kulturu kompanije i moral tima, on je zapravo slabi i stvara toksičnu kulturu odnosa, straha i minimalne usklađenosti (kao što se može vidjeti od strane nekih zaposlenih koji su pronašli pametna rješenja da zaobiđu obavezu povratka u kancelarije).
Nadalje, bitno je prepoznati da se dugoročne implikacije tjeranja na dolazak u kancelarije šire i izvan pojedinačnih kompanija. Već je primijećeno kako se šire tržište rada promijenilo od pandemije, pri čemu 57% radnika očekuje veću fleksibilnost i ističu da je to jedan od preduslova koje razmatraju prije nego što se prijave za odreženi posao i navode da će napustiti svog sadašnjeg poslodavca ako im se s druge strane ponudi fleksibilnije radno mjesto, prenosi Investitor me.
Radnici su čak voljni da napuste uobičajeni posao i traže mogućnosti slobodnog rada. Ovo je za njih dobitna prednost, jer mogu zaraditi neograničeni iznos novca dok i dalje rade na daljinu. Iako ovaj potez svakako podstiče slobodnu ekonomiju, poslodavci rizikuju da u se potpunosti odreknu najvrednije i najkvalifikovanije radne snage.
Iako bi prisiljavanje zaposlenih da se vrate u kancelarije na više dana ili puno radno vrijeme moglo biti brzo rješenje, to bi mogao biti kratkovidan potez koji dugoročno šteti jednakosti, povjerenju i kulturi.
Umjesto toga, liderima bi bilo pametno da razmotre uspostavljanje ravnoteže koja povezuje potrebe zaposlenih sa vizijom i ciljevima poslovanja, pa čak i da razmotre kako bi rad na daljinu izgledao od slučaja do slučaja. Način na koji se poslodavci nose sa situacijom rada na daljinu, koja je trenutno ugrožena, odrediće koliko su sposobni da izgrade i održe svoju reputaciju poželjnog poslodavca, poboljšaju produktivnost i angažuju kvalitetnu radnu snagu.
