Ugovori sa drvoprerađivačima u Republici Srpskoj o isporuci sirovine ove godine će u potpunosti biti ispoštovani, a "Šume RS" se moraju držati plana sječe i na osnovu njega sklapati poslove, kaže u intrevjuu za "Nezavisne" Boris Pašalić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske.
"Potražnja za sirovinom bila je veća od etata i količine koja je na raspolaganju. Prethodni menadžment 'Šuma RS' je, da bi udovoljio korisnicima, ugovarao količine koje su bile veće od plana sječe. To je vjerovatno bio pokušaj da se umire ti drvoprerađivači, ali smo time dobili samo nezadovoljstvo. Ove godine su ponuđeni ugovori u onoj mjeri u kojoj 'Šume RS' mogu da isporuče i očekujemo da će realizacija biti 100 odsto", kazao je Pašalić.
NN: Poljoprivrednici su nedavno poprilično zadovoljni izašli iz Ministarstva nakon konsultacija o podsticajima za ovu godinu. To ranije nije uvijek bio slučaj.
PAŠALIĆ: Prošle godine smo u pregovore ušli sa 60 miliona KM agrarnog budžeta, a ove sa 71 milion KM, zbog čega smo imali lakši start u pregovorima. Sa druge strane, pokušali smo malo da izbalansiramo davanja iz budžeta jer smo imali situaciju da proizvođači mlijeka dobiju premiju veću od pola budžeta. Svjesni smo da je to teška proizvodnja i da ste svaki dan u štali nekoliko puta, što se, na primjer, ne može porediti s proizvodnjom pšenice, gdje u toku godine imate četiri operacije. U proizvodnji mlijeka ste rob te proizvodnje, tako da moramo biti osjetljivi, ali smo uvažili i druge proizvođače. Zbog toga smo premiju za mlijeko smanjili sa 30 na 25 feninga po litru. Ona je i dalje među najvećima u regionu. Mljekarski sektor je stabilan, prije svega, mjerama Vlade. Imamo tržište, nemamo zalihe i proizvodnja raste.
NN: Da li je ovo posljednji put da se podsticaji raspoređuju na ovaj način s obzirom na to da je najavljen zakon o podsticajima?
PAŠALIĆ: Teško da je ovo zadnji pravilnik jer i ako usvojimo zakon, iz njega će proizaći novi pravilnici. Zakon je samo jedan okvir koji govori proizvođačima na duži period šta će biti podržano. Sada ih dovodimo u situaciju da sve do marta ne znaju šta će u toj godini biti finansirano. Trudimo se da imamo kontinuitet, ali nekada se desi da neku mjeru moramo da zaustavimo u nekoj godini, a proizvođač se sprema da u nju investira i tu dolazi do nezadovoljstva. Zakon bi dao jedan okvir u smislu toga šta bi se finansiralo, a onda se detalji po pitanju limita moraju regulisati pravilnicima. Preciznije, donošenje zakona ne isključuje donošenje pravilnika.
NN: Proizvodnja mlijeka raste, a farmera je sve manje. Da li je mljekarstvo postalo ozbiljan biznis?
PAŠALIĆ: Jeste. To je proces koji je neminovan i prošle su ga sve zemlje u Evropi, a i u okruženju u posljednjih pedeset godina. Mi smo sa sedam hiljada proizvođača za nekoliko godina došli na 4.500, ali to ne znači da proizvodnja pada. Proizvođači koji su imali jednu ili dvije krave ne mogu biti konkurentni i ne mogu postići traženi kvalitet, tako da se ta proizvodnja ukrupnjuje. Proizvodnja je oko 330 miliona litara, a trećina od toga se otkupi. Imamo proizvođače koji imaju preko 200 muznih krava, što je veliki posao i obaveza, ali i veliki biznis. Ono što znamo je da oni imaju pristojan dohodak. U narednom periodu ćemo imati još manje proizvođača, ali veći broj muznih krava i veću proizvodnju.
NN: Za strateška preduzeća u drvopreradi se spremaju petogodišnji ugovori sa zagarantovanim minimalnim količinama sirovine, a privrednici na osnovu toga planiraju podizanje proizvodnih kapaciteta. Ko će biti garant ovih ugovora s obzirom na činjenicu da dosadašnji ugovori u dobroj mjeri nisu poštovani?
PAŠALIĆ: Imali smo problema u proteklom periodu, kao i sada, ali se trudimo da ih riješimo. Moramo da pođemo od etata, a to je godišnja sječa koja na godišnjem nivou iznosi dva miliona kubnih metara. Ne možemo da ga povećavamo, jer ako je sječa veća od prirasta, mi gazdujemo šumama nedomaćinski. Od raspoloživih dva miliona kubika, milion se odnosi na trupce, a milion na celulozno drvo, drvo za ogrev i slično. Potražnja za sirovinom bila je veća od etata i količine koja je na raspolaganju. Prethodni menadžment "Šuma RS, da bi udovoljio korisnicima, ugovorao je količine koje su bile veće od plana sječe. To je vjerovatno bio pokušaj da se umire ti drvoprerađivači, ali smo time dobili samo nezadovoljstvo. Ove godine su ponuđeni ugovori u onoj mjeri u kojoj "Šume RS" mogu da isporuče i očekujemo da će realizacija biti 100 odsto.
NN: Postoji li trajno rješenje?
PAŠALIĆ: Ukoliko spriječimo zloupotrebe, imaćemo dovoljno sirovine za sve drvoprerađivače. Problem ćemo riješiti uspostavljanjem informacionog sistema u šumarstvu, a koji želimo da implementiramo. Zasad imamo sisteme koji ne garantuju da sirovinu možemo da ispratimo od panja do krajnjeg korisnika. Očekujem da bismo u narednih nekoliko godina mogli završiti taj posao.
NN: Prošle godine pojavila se inicijativa da se na državnom nivou spriječi zabrana izvoza sirovine, kao i da se na izvoz rezane građe i ogreva uvedu takse. Da li je ta ideja još živa?
PAŠALIĆ: Tu priču ćemo aktivirati odmah nakon uspostavljanja novog saziva Savjeta ministara. Želimo da to uradimo na nivou cijele BiH, jer je to jedinstveno tržište. Ako bismo te odluke donijeli samo u RS, to nam ne rješava problem, jer ta roba može da pređe preko Federacije. Imamo situaciju da neke zemlje u svojim šumama zabranjuju sječu za ogrev, a od nas kupuju drvo. To je posao kojim se bavi veliki broj malih firmi. Cijena je duplo veća nego kod nas i zbog toga je ogrev vrlo popularan. Moramo da iskontrolišemo taj posao. Ne želimo da ga osporimo, ali moramo da imamo kontrolu.
NN: Da se vratimo poljoprivredi. Mogu li se uvezati farmeri s otkupljivačima i klaoničarima u RS? I jedni i drugi su deklarativno za saradnju, ali traže garancije. Farmeri žele stabilne cijene, a klaoničari sigurnu isporuku. Može li Ministarstvo biti spona koja bi ih povezala?
PAŠALIĆ: To i jeste jedan od naših zadataka. Međutim, donekle možemo samo da utičemo na te procese. Ne možemo nikoga usloviti da nabavlja domaću sirovinu, jer je ona često jeftinija u Danskoj i Holandiji, nego, primjera radi, u Lijevče polju. Problem u komunikaciji postoji. Okupljali smo ih, a imamo i određene projekte gdje pokušavamo da ih uvežemo. Ipak, to je nešto što reguliše tržište i teško je usloviti nekoga nečim. Možemo da reagujemo ako se desi značajan poremećaj na tržištu, a što smo radili kada smo prije nekoliko godina subvencionisali otkup domaćeg svinjskog mesa. Spremni smo da takve poteze preduzimamo, ali u kriznim situacijama, a u ovom trenutku nemamo potrebe za tim mjerama. Prodaja ide otežano, ali smo u svinjogojstvu tokom 2018. godine imali 100.000 premiranih grla, a godinu dana ranije 77.000, tako da je rast evidentan. Problem je i što smo ranije imali dogovornu ekonomiju, gdje se moglo naložiti nekome šta da proizvede i kome da proda, a danas smo u tržišnoj ekonomiji gdje je to zabranjeno.
NN: Puno se priča o prekomjernom uvozu. Ali, šta ili ko nas koči da razvijamo svoju proizvodnju i budemo konkurentni?
PAŠALIĆ: Poljoprivreda se razvija primjenom znanja i tehnologija, jer to nije samo industrijska, nego i naučna djelatnost. Svaki dan imate novu sortu, hibrid, đubrivo, zaštitno sredstvo, ali te novine teško pronalaze put do naših poljoprivrednih proizvođača. Kod nas postoji tradicija u domaćinstvu da sve dok je deda živ, on odlučuje šta će se sijati i čime će se usjev prskati. Trudimo se da se preko naše savjetodavne službe sve što se spozna na fakultetima i institutima prenese proizvođačima, ali vrlo često ne nailazimo na odziv. Znatno manje proizvodimo po jedinici površine nego EU i tu nastaje problem. Tako nam je, na primjer, prinos pšenice četiri tone po hektaru za razliku od Mađarske, gdje je to osam tona. On može biti duplo jeftini, jer proizvodi duplo više. Slično je i u voćarstvu. Naši prinosi jabuke su 40 tona po hektaru, a u Italiji idu na 70 pa i do 80 tona. Zbog ovoga, proizvođač u Holandiji može da proizvede svinju jeftiniju nego u Lijevče polju, jer njegova krmača oprasi više prasadi, ima bolje uslove za držanje, manje troši energije, ima bolju hranu i genetiku. Za ovu situaciju odgovorni su i Vlada i proizvođači, naučni radnici i lokalne zajednice. Svi moramo više da radimo kako bismo primijenili nova znanja na našim parcelama. Želimo da što više mladih ljudi budu naši partneri jer je s njima lakše komunicirati i objasniti im nove tehnologije i sorte.
NN: Kako mlade ljude dovesti na farme i polja, koliko su uopšte zainteresovani?
PAŠALIĆ: To je kompleksno pitanje. Svakom mladom agronomu obezbjeđujemo 20.000 maraka da se vrati na selo ako je završio poljoprivredni fakultet kako bi započeo vlastitu proizvodnju. Međutim, imamo nekoliko takvih prijava godišnje, a na birou imamo 450 agronoma koji žele da rade u Ministarstvu i agencijama. Oni moraju da shvate da njihovo rješenje nije da rade u poljoprivrednoj apoteci sedam dana u sedmici za nekoliko stotina evra, već da imaju svoju proizvodnju, gdje će da rade ono što su učili na fakultetu. Valjda je to poenta čitavog sistema obrazovanja.
Biznis.ba / NN
