Iako nije potrebna škola za pastira, teško je u BiH naći nekoga ko se zna baviti ovim poslom. Još teže onoga ko je spreman da za prosječnu platu vodi računa o nekoliko desetina, pa čak i stotina ovaca.
Posjetili smo jedno imanje nadomak Sarajeva, i jednog od najmlađih pastira u BiH pitali zašto niko ne želi da brine o ovcama?
U Potkraju, nadomak Rakovice zatičemo Mustafu Delića. Ima 17 godina, ovim poslom se bavi od devete godine. Priča da mu je deda Nusret, još kao dječaku, prenio ljubav prema ovim životinjama.
"Najmlađi sam što drži ovce ovako. Teško je da ovo neko prihvati, ovo se mora iz ljubavi raditi i biti profesionalac za ovaj posao, kada dođe sunce, snijeg, kiša, na sve se mora biti spreman", ispričao je Mustafa Delić.
Sada zajedno sa ujakom vodi brigu o stadu. U zavisnosti od smjene u školi prilagođava obaveze na imanju. Dobar pastir mora da poznaje i veterinu. Posebno kada se ovce počnu jagnjiti.
"Po troje jagnjadi se znalo desiti, sam, morao sam nositi na rukama do kuće."
N1: Koliko si bio udaljen od kuće?
"Pa jedno petnaest kilometara", kazao je.
Rijetki su oni koji bi pošli Mustafinom stopama. Tako svakodnevno putem interneta vlasnici ovaca traže pastire. Neki uspješno, neki bezuspješno.
"Čobana je teško naći, za 600, 700KM, neće niko, a imaju sve, smještaj, hranu, cigare - neće niko. Sve je to na kratko, nezadovoljstvo, mrsko mu, ne može da radi, nepouzdano, hoće prodat, hoće ukrast", ispričao je Delić.
Naš sagovornik, s druge strane puno povjerenje ima u dva mađarska pulina, koji ga u stopu prate.
Pola posla za pastira obavljaju psi. Mustafa kaže, lakše je naći dobrog psa nego pastira.
Biznis.ba / N1
