Tajna (NE)uspjeha Aluminija: Političkim dogovorom cijena električne energije daleko ispod tržišne vrijednosti

Vlada FBiH, pak, razmišlja o dokapitalizaciji posrnule mostarske firme, pri čemu se iz dana u dan obezbjeđuje struja neophodna za rad Aluminija, jer je ova kompanija jednostavno ostala bez dobavljača električne energije. Mediji prenose kako Aluminij samo Elektroprivredi HZHB Mostar duguje oko 185 miliona KM za električnu energiju.

Kako se jedna takva kompanija kakav je bio Aluminij danas nalazi pred gašenjem? Ako se vratimo malo unazad, gotovo je nemoguće da se ne sjetimo medijskih hvalospjeva o Aluminiju kao najvećem bh. izvozniku, o privrednom čudu iz Hercegovine te neizostavnih novinskih bajki o Miji Brajkoviću, nekadašnjem direktoru Aluminija, kao najboljem hrvatskom menadžeru svih vremena, od postanka ameba pa sve do danas. I zaista, kako se sada jedno takvo privredno čudo gasi?

A odgovor na to pitanje je zapravo prilično jednostavan i svodi se samo na dvije riječ - loš menadžment. Aluminij zapravo nikada i nije bio privredno čudo u pravom smislu te riječi, jer je prodavao tek puku sirovinu, pri čemu je tajna uspjeha ležala u političkom dogovaranju cijene električne energije daleko ispod tržišne vrijednosti. A električna energija je krucijalna u procesu proizvodnje jer ona čini čak 50 posto ukupnih troškova proizvedene tone aluminija. I sve dok u proizvodnje pogone stiže struja po nižoj cijeni od tržišne, proizvodnja aluminija je itekako rentabilna i isplativa. Međutim, čim se poveća cijena električne energije koja pristiže u mostarske pogone, aluminij iz Hercegovine više nije konkurentan na svjetskom tržištu i eto problema.

Od kraja rata u BiH kroz Aluminij je prošlo devet direktora i svima je njima, manje ili više, primarni zadatak bio nabaviti što je moguće jeftiniju struju. I da ne bude zabune, to nije loše, tu nema ništa sporno. Pa naravno da će menadžeri bilo koje kompanije raditi na nabavljanju što je moguće jeftinijih ulaznih komponenti. No, ono što je u ovom našem slučaju specifično je da su svi prethodni direktori Aluminija jeftinu električnu energiju zapravo nabavljali političkim vezama sa HDZ-om, pri čemu je upravo Brajković u tome bio pravi maher.

I upravo je to političko dogovaranje cijena uništilo ovu kompaniju. Danas svi proizvođači aluminija u Evropi izuzev mostarskog rade bez ikakvih problema i stvaraju profit, pri čemu im uopšte ne smeta to što je cijena električne energije u Evropi nekoliko puta viša nego u BiH. Prema podacima Eurostata, cijena električne energije u BiH je među najnižim u Evropi, ali čak ni ta činjenica ne ide u prilog mostarskom Aluminiju. Naprimjer, Aluminij Mostar je početkom ove godine nabavljao električnu energiju po cijeni od 36 eura po MWh, a sada je cijena na tržištu 77 eura. No, pravo pitanje u ovom slučaju glasi kako rumunski ALRO, njemački Trimet, slovački Slovalco ili pak slovenački Talum mogu poslovati profitabilno sa tim cijenama električne energije, a mostarski Auminij ne može?

Odgovor je i na to pitanje prilično jednostavan i svako ga može lako pronaći na internetu. Dovoljno je, recimo, u neki web pretraživač ukucati riječ Talum i lako ćete pronaći podatke da je Talum kompanija iz Kidričeva iz Slovenije koja se bavi proizvodnjom primarnog aluminija i aluminijskih proizvoda. Upravo ovo posljednje - dakle, aluminijskih proizvoda - suština je odgovora na naše postavljeno pitanje. Da bi bilo koji proizvođač aluminija danas opstao na globalnom tržištu, nije dovoljno samo proizvoditi nego treba i prerađivati aluminij. I dok su se u svijetu menadžeri aluminijskih proizvođača proteklih desetljeća bavili obogaćivanjem svoje proizvodne ponude, menadžeri mostarske kompanije su se bavili kupovinom električne energije po političkim cijenama i sjedili po restoranima sa hadezeovcima. I to je moglo jedno vrijeme zaista i ići tako. Ali ne zauvijek. Znate onu krilaticu? Može kako hoćeš, ali ne može koliko hoćeš. E sada su fakture za takve “menadžerske vještine” došle na naplatu.

Prof. dr. Vjekoslav Domljan, inače vrsni poznavalac prilika u mostarskom Aluminiju, kaže da svako ko izvlači, presuje ili lije aluminij, nije u gubitku, jer time povećava vrijednost aluminija tri do pet puta. A ako se samo dva puta poveća vrijednost aluminija, nikakva cijena energije vam ne može nauditi, kaže on. Nažalost, menadžeri mostarske kompanije nisu u tom smislu ništa uradili svih ovih proteklih godina (a mogli su jer postoje u Jajcu i Širokom Brijegu kompanije koje itekako svjedoče u prilog tome), nego su se samo bavili proizvodnjom primarnog aluminija te obilaženjem hercegovačkih političkih moćnika i dogovaranjem jeftine struje.

I šta sad? Sindikat ove kompanije, jedan dio uprave, mediji iz Hercegovine i posebno mediji iz susjedne Hrvatske za sve krive vlasnika. To jeste, samo jednog od njih - Vladu FBiH. A federalna Vlada je samo jedan od dioničara mostarske kompanije, koji kontrolira 44 posto dionica firme. Preostalih 44 posto dionica kontroliraju mali dioničari ove kompanije, među kojima je jedan od većih Mijo Kruno Brajković, a preostalih 12 posto Vlada Republike Hrvatske. Potpisnik ovih redova je zaista zadnja osoba na svijetu koja bi branila aktuelnu Vladu FBiH, ali se zaista mora postaviti pitanje zašto se sada problem Aluminija adresira samo ovoj federalnoj izvršnoj vlasti? Odgovor je i na to pitanje jednostavan. Zato što ona može uticati na dvije federalne elektroprivrede da nastave opskrbljivati Aluminij električnom energijom po cijenama nižim od tržišnih. No, onda se na taj način ne rješava problem, nego se agonija samo produžuje.

Dr. Marin Buble, hrvatski profesor ekonomije i čovjek sa velikim praktičnim iskustvom u metaloprerađivačkoj industriji, petrohemiji i brodogradnji, posjetio je 2013. godine hercegovačko privredno čudo i veoma iskreno rekao: “Obišao sam sve tvornice u bivšoj Jugoslaviji, ali ovako nešto nigdje nisam vidio”. I to nije rekao u pozitivnom smislu. Dodao je i da se cijeli svijet mijenja, samo da mostarski Aluminij stoji u mjestu i radi po starom. Ne mijenja ništa, ali i ne pomišlja da promijeni bilo šta. Čak i 900 radnika u firmi koja je, prema njihovim riječima, danas pred gašenjem i dalje dobijaju redovno plate koje su najmanje duplo veće od prosjeka plata u FBiH. A možda ne bi bilo loše da se u procesu pronalaženja rješenja za aktuelni problem Aluminija pogled sa federalne Vlade skrene i na još ponekog, zar ne?

Piše: Eldar Dizdarević

Biznis.ba / Oslobođenje