Ovaj trend za prvo polugodište 2018. godine je sadržan u rastu PDV-a od 117,5 miliona KM i naknada za puteve (putarine) od 98 miliona KM. Zbir je 215,5 miliona KM, što je ključan pokazatelj za analizu ukupne potrošnje i raspodjele. Trošarine/akcize imaju standardni iznos rasta uz oscilacije po mjesecima i kvartalima, ovisno o kakvom se obliku potrošnje radi. Apsolutni rast trošarina od 2,6% ili za 17,6 miliona KM je sam po sebi indikativan imajući u vidu strukturu istih sa stanovišta djelovanja tzv. Leferove krive, koja pokazuje pravac potencijalne evazije poreza. To se posebno odnosi na naftu i naftne derivate i duhan i duhanske proizvode. I na kraju ostaju carine koje prate rast u polugodištu tekuće godine za 8,3 miliona KM.
U detaljnijoj analizi ukupne javne potrošnje pozicije javnih prihoda postaju dominantne sa stanovišta dosega istih i njihovog učešća u DBP-u (društvenom bruto proizvodu).
Magična tačka ili granica rasta
Tačka na kojoj se prelama javna potrošnja kod većine tržišnih ekonomija je iznad 40%. Ono što se može primijetiti u posljednjem periodu je da se taj omjer u BiH pomjera sa 45% na 48%, sa tendencijom da isti dostigne nivo od 50% i preko. Drugi trend koji je važan je stopa nezaposlenosti, koja oscilira oko 40% (statistički pokazatelj službene evidencije). Stvarne demografske trendove je teško utvrditi, a još teže procijeniti.
Naravno, uz ova dva indikatora bilo bi interesantno pratiti rast javnog duga i kamatnu stopu. Ovi pokazatelji su bitniji sa stanovišta procjene tzv. konvergencije koju nameće Evropska unija zemljama potencijalnim kandidatima za članstvo. Monetarna stabilnost i fiskalna ograničenja su ključne stvari koje određuju stanje u bh. ekonomiji.
Tačka preloma
Visok nivo monetizacije bh. ekonomije nosi odlike savremenih ekonomija koje su prelazile ovu fazu razvoja. Tzv. monetizacija javnog duga se najčešće ispoljavala u inflaciji ili rastu cijena. Sa hroničnom nezaposlenošću i stopama rasta DBP-a od 1-3% na godišnjem nivou, mogla bi se izvući generalna ocjena stanja koje bi se definisalo kao stagnacija.
Isti trend bi prešao u stagflaciju da ne postoji snažno monetarno sidro kojem je domaća valuta (KM) vezana za EUR (zajedničku valutu većine zemalja Evropske unije). Nemogućnost štampanja novca, tzv. monetarno sidro je spas od inflacije sa cijenom koja se plaća u nemogućnosti prilagođavanja deviznog kursa realnom sektoru ekonomije.
Stoga se i kod nosioca ekonomskih politika u BiH javlja ideja o proširenju novčane mase u okvirima i pored strogo zadanih kriterija 100% pokrića deviznim rezervama i nemogućnosti primarne emisije putem selektivno kreditne politike.
Poreska presija
Realni izazovi trendova javne potrošnje koji su praćeni stalnim rastom javnih prihoda postaju specifikum BiH. Postavlja se pitanje u kom smislu? Odgovor bi mogao biti jednostavan i eksplicitan. To je stalni osjećaj da se fiskalni kapacitet povećava. Dodatno to se polako prenosi preko sistema direktnih poreza u dijelu poreza na dohodak i dobit i doprinosa na platu.
Proširenje poreskih osnovica sa tendencijom napuštanja sintetičkog obračuna poreza na dohodak, uz visok poreski klin na platu i nekontrolisani rast parafiskaliteta na svim nivoima vlasti, daje dodatnu snagu za povećanje obima javnih rashoda. Stalni pritisak na preraspodjelu dohotka od strane onih sa niskim dohocima stvara stanje koje se može nazvati plivajući rashodi, koji se stvaraju uvođenjem u prava. To je indikativno za razne oblike socijalnih davanja i zahtjeva da se svi građani po raznim osnovama uključe u ta prava bez obzira iz koje populacije isti dolazili.
Trenutno su najaktuelnija boračka prava, koja se ispoljavaju u registru pripadnosti boračkoj populaciji ili članstvu u boračkim udruženjima. Eksplozija socijalnih prava je najopasnija i najvećim dijelom je vezana za klijentalizam i zapošljavanje radi zbrinjavanja ili nagrađivanja za vjernost nosiocima vlasti.
Tačka stanja
Promijenjeno društveno stanje za BiH je imalo karakteristike razduživanja od društvene svojine koja je potrošena ili se koristi kao dobra baza za tzv. uhljebljavanje u javnim preduzećima i ustanovama. Propala javna preduzeća i javne ustanove kumuliraju ogromne finansijske dubioze koje će se namiriti gubitkom kapitala i stečajevima koji će biti lančani.
To je posebno karakteristično za energetski sektor i zdravstveni sektor. Gubici u energetskom sektoru su enormni i prelaze nivo moguće utržive imovine (aktive). Zdravstveni sistem je u opštoj finansijskoj anarhiji. Gubici zdravstvenih institucija i kvalitet usluga se svode na pojavne oblike nedostatka osnovnih lijekova i sanitetskog materijala. Stoga tačka stanja u BiH se ne bi mogla nazvati stagflacijom (visoka inflacija i nezaposlenost), sa kojim se prethodni sistem (SFRJ) bezuspješno borio više od jedne decencije.
Stoga postojeća tačka stanja bi se mogla uporediti sa ambisom i posljednjim korakom da se sve "strmoglavi u bezdan". Osjećaj siromaštva i bijede se ispoljava na dvije razine. Prvoj, demografskih kretanja i gubitka radno aktivnog stanovništva. Druga, sve veća poreska presija države kroz poreski sistem kako bi se "od naroda isisala i posljednja kap krvi". Svi indikatori rasta javnih prihoda su dodatna snaga za rast javne potrošnje i preraspodjele koja nema ekonomsku logiku. Socijalni i politički kriterij postaju dominantni.
Stoga i osvajanje vlasti se svodi na ostvarivanje prava da se utiče na raspodjelu dohotka.
Piše: Izudin Kešetović
(Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli)
Biznis.ba / NN
