Željko Vaško, profesor Poljoprivrednog fakultata u Banjaluci na katedrama za ruralni razvoj i ekonomiku poljoprivrede kaže da će cijene hrane i dalje rasti, a u najboljem slučaju da će se zadržati na sadašnjem, u zadnjih dvadeset godina, rekordnom nivou.
"Realno je očekivati da će se cijene hrane prestati rasti kada se stabilizuje politička situacija koja je dovela do povećanja cijena i da će se one čak i smanjivati, ali se sigurno neće vratiti na nivo na kojem su bile prije pandemije i ukrajinske krize", rekao je Vaško u pisanom intervju za Nezavisne novine.
Govoreći o ptencijalima u poljoprivrednoj proizvodnji, Vaško kaže da da potencijal postoji ali da nije dovoljno iskorišten te da bi trenutne okolnosti u svijetu trebale dovesti do toga da bavljenje poljoprivredom postane isplativiji biznis, a ne zadnje utočište za one koji ne mogu ništa drugo da rade.
NN: Prema izvještaju Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) cijene hrane u svijetu u posljednjih godinu dana porasle su za oko 20 posto. Da li će ovaj trend biti nastavljen i u narednom periodu i šta je to što je najviše uticalo na povećanje cijena hrane?
VAŠKO: FAO za izračunavanje indeksa cijene hrane (agregatni indeks pet grupa osnovnih poljoprivrednih proizvoda: žitatice, ulje biljnog porijekla, šećer, mlijeko i mliječni proizvodi i meso) koristi određeni bazni period i trenutno su baza za poređenje prosječne cijene hrane u periodu 2014-2016. U odnosu na taj period cijene hrane u svijetu su u martu 2022. godine bile više za 59,3%.
Samo u martu 2022. godine cijene hrane su porasle za 12,6% u odnosu na februar, a u prva tri mjeseca 2022. godine kumulativno za 18,4%. U odnosu na mart prošle godine, povećanje cijena hrane je čak 33%, s tim da povećanje cijena nije linearno za sve vrste hrane. Najviše su pokupjeli žito i ulje, nešto manje stočarski proizvodi (mlijeko i meso), a najmanje šećer.
Na procjene o trendovima u kretanju cijena hrane prvo treba uzeti u obzir uzroke. Generalno cijene bilo kojeg proizvoda rastu kada se naruše odnosi između ponude i tražnje. Situacija sa cijenom hrane slična sadašnjoj bila je 2011. godine kao posljedica kombinacije finansijske krize, suše i političke nestabilnosti u Africi i na Bliskom Istoku (tzv. „Arapsko proljeće“).
Za stabilizaciju cijena hrane tada su trebale tri-četiri godine. Sadašnje povećanje cijena hrane počelo sa pandemijom, i to tek 2021. godine, a praćeno je političkom krizom usljed ratnih dešavanja u Ukrajini. Uticaj pandemije na poskupljenje hrane postaje sve manji, a glavni razlog najnovijeg enormnog poskupljenja hrane je smanjena ponuda hrane, naročito žitarica i uljarica, i poskupljenje inputa. Dvije zemlje koje su trenutno u ratnom sukobu, Rusija i Ukrajnina, svoji izvozom obezbjeđuju oko četvritne svjetskih potreba za tim brašnom i uljem.
Svjesni te situacije i neizvjesnosti oko mogućnosti redovnog uvoza hrane stanovništvu u drugim dijelovima svijeta, naročito ono više platežne moći, stvara zalihe hrane, što je trenutno povećalo tražnju za hranom.
Na drugoj strani smanjena je ponuda hrane na svjetskom tržištu jer neke zemlje, tradicionalne izvoznice hrane, ograničavaju izvoz i povećavaju vlastite zalihe. I ako se rat u Ukrajini uskoro završi, Ukrajina će sigurno u narednim žetvama imati manju proizvodnju, a time i izvoz pšenice, suncokreta i dr. proizvoda. Trenutno političke sankcije prema Rusiji vode ka prekidu ili smanjenju uvoza roba iz Rusije, sa neizvjesnim vremenskim trajanjem tih ograničenja.
Na osnovu svega toga može se zaključiti da će ponuda hrane u srednjem roku biti manja, a tražnja (dobrim dijelom uzrokovana paničnim nabavkama) biti veća, tako da je neminovno da cijene hrane i dalje rastu, a u najboljem slučaju da se zadrže na sadašnjem, u zadnjih dvadeset godina rekordnom nivou. Novi momenat u proizvodnji hrane je i poskupljenje repromaterijala, naročito goriva i vještačkih đubriva, a ono se takođe događa kao posljedica konflikta u Istočnoj Evropi, jer su Rusija, Bjelorusija i Ukrajina značajni proizvođači i izvoznici vještačkih đubriva i komponenti za njihovu proizvodnju.
NN: Mnoge zemlje u svijetu pa i multinacionalne kompanije sve više se okreću agro biznisu i proizvodnji hrane. Da li Republika Srpska ima šansu u tome s obzirom na obradive površine koje ima, a koje uglavnom nisu iskorištene? (Ako imate podatke o obradivom zemljištu ne bi bilo loše da ih navedete. Negdje sam pročitao da Republika Srpska ima potencijal da prehrani 8 miliona ljudi, i ne znam da li je tačan taj podatak)?
VAŠKO: Ne bih se složio sa konstatacijom da obradive površine uglavnom nisu iskorištene, ali bih se složio sa konstatacijom da još uvijek ima dosta neiskorištenih obradivih površina u Republici Srpskoj. U Republici Srpskoj se zadnjih godina sije oko 200 hiljada ha oranica, sa tendencijom blagog povećanja tih površina, naročito od pojave pandemije koronavirusa.
Zbog odsustva tačnih podataka o površini poljoprivrednog i obradivog zemljišta teško je precizno tvrditi koliko je neobrađenih oranica, ali se ukraštanjem različitih izvora podataka može doći do cifre da je to dodatnih 200 hiljada ha. Međutim, ne treba zanemariti da se trenutno obrađuju oranice koje su, i po kvalitetu, položaju i veličini parcela, za to najpodesnije, a one koje se ne obrađuju uglavnom imaju manji proizvodni potencijal, jer se radi o usitnjenim parcelama obradivog zemljišta lošijeg kvaliteta za koje multinacionalne i domaće kompanije nisu zainteresovane. Kompanije su zainteresovane za zakup državanog obradivog zemljišta u ravničarskim područjima, ali takvog zemljišta je u RS svega desetak procenata.
Ostalo poljoprivredno zemljište je u vlasništvu porodičnih poljoprivrednih gazdinstava i njegova obrada ovisi isključivo o njihovoj motivisanosti i spsobonosti da se bave poljoprivrednom proizvodnjom.
Republika Srpska bi na bazi rasploživih zemljištnih resursa mogla proizvesti više hrane, odnosno dovoljno hrane za potrebe njenog stanovništva i čak ostvriti i određni izvoz na dva načina, obradom i korišćenjem veće površine poljoprivrednog zemljišta i ostvarivanjem viših prinosa na površinama koje se obrađuju i koriste.
Tu prije svega mislim na bolje iskorištenje travnjaka i pašnjaka, jer je u RS prosječna „opterećenost“ površina koje su predodređene za stočarstvo sa 0,5 uslovnih grla po jednom hektaru, a otpimum je jedno uslovno grlo po hektaru livada i pašnjaka, što znači da postoji resursna baza da se sa relativno malim troškovima hrani dvostruko veći broj preživara od sadašnjeg broja. Dakle, šanse i proizvodni potencijal za povećanje proizvodnje hrane u Republici Srpskoj postoje i oni nisu dovoljno iskorošteni.
NN: Šta možemo očekivati u budućnosti kada je riječ o proizvodnji i cijenama hrane da li će se tržište u nekom trenuktu ustabiliti ili će i godinama pred nama biti nestabilno? Od čega to najviše zavisi?
VAŠKO: Većina poljoprivrednika, ali i država, nastojaće da poveća svoju proizvodnju hrane. Poljoprivrednici će to raditi jer u povećanju cijene hrane vide šansu za ostvarivanje prihoda, a povećana tražnja za hranom relaksira ih od bojazni da ono što proizvedu neće imati kome prodati. Međutim, nova strepnja poljoprivrednika je da li će i ti povećani prihodi od prodaje hrane biti dovoljni da pokriju sve veće troškove njene proizvodnje.
Države ovisne o uvozu hrane različitim mjerama ekonomske i poljoprivredne politike nastoje stimulisati farmere na više zasiju i da na druge načine proizvedu više hrane, tako da su veće subvencije još jedan od motiva da poljoprivrednici povećaju proizvodnju hrane. Realno je očekivati da će se cijene hrane prestati rasti kada se stabilizuje politička situacija koja je dovela do povećanja cijena i da će se one čak i smanjivati, ali se sigurno neće vratiti na nivo na kojem su bile prije pandemije i ukrajinske krize.
Njemački kancelar Šolc je nedavno izjavio da je prošlo vrijeme niskih cijena, a ja bih dodao da je prošlo vrijeme jeftine hrane koja je, na naki način, čuvala životni srandard siromašnijih slojeva stanovništva. Povećanje cijene hrane direktno ugrožava potrošače, naročito one sa nižim primanjima.
To je posebno izraženo u zemljama za niskim dohotkom po glavi stanovnika, kao što je BiH. Kod nas na hranu troši oko trećine porodičnog budžeta, a u EU oko 12%. Svakako da povećanje cijene hrane od 50% nema iste posljedice po jedne i druge potrošače, a rast cijena hrane daleko teže mogu da prežive oni sa nižim primanjima i većim učešćem troškova hrane u njihovim troškovima života.
Stoga će se porodicama i pojedincima sa najnižim primanjima morati davati novčana pomoć zbog povećanih troškova života. Zbog povećanja cijena, povećavaju se i budžetski poreski prihodi koji su ovih mjeseci rekordni. Iz tih budžetskih prihoda jedan dio treba redistribuirati najsiromašnijim kategorijama stanovništva. To bi imalo veće efekte od smanjenja stope PDV na hranu, koje će značajno smanjiti budžetske prihode, a nosi jednake koristi od pojeftinjenja hrane i onima sa malim, i onima sa velikim primanjima.
NN: Kada je riječ o Republici Srpskoj, koliko smo nezavisni kada je u pitanju proizvodnja hrane, prije svega žitarica, mlijeka, mliječnih proizvoda i mesa?
VAŠKO: Stepen samodovoljnosti Republike Srpske u hrani, a ni Bosne i Hercegovine (jer kod samodovljnosti je ispravno govoriti na nivou BiH zbog „prelijevanja“ proizvodnje, potrošnje, uvoza i izvoza hrane između dva entiteta) nije predmet sistematskog praćenja. Pojedini istraživači iz akademske zajednice (uključujući i mene), bave se, s vremena na vrijeme, tim kalkulacijama i projekcijama. Ovisno od ostvarenog prinosa (a on je opet zavisan od klimatskim uslova u pojedinim godinama), Republika Sprska iz vlastite proizvodnje zadovoljava 35-70% potreba za pšenicom i 60-95% potreba za kukuruzom.
Republika Srpska bi mogla, na bazi povećanja iskorištenja trenutno neobrađenih površina, u potpunosti zadovoljiti svoje potrebe pšenicom i kukuruzom iz vlastite proizvodnje.
Situacija nije ista kada se samodovoljnost posmatra na nivu BiH, jer u FBiH živi dvostruko više stanovnika nego u RS, a površine oranica su manje, tako da čitava BiH ima niži stepen samodovoljnosti u odnosu na RS. U proizvodnji mlijeka BiH ima samodovoljnost, a sama RS oko 140%. Međutim, kao posljedica nepovoljne strukture proizvodnje mljekarske industrije, RS ima višak UHT mlijeka i drugih kratkotrajnih mliječnih proizvoda, koje izvozi, a ima manjak sireva i drugih dugotrajnih mliječnih proizvoda, koje uvozi. Globalno se može reći da RS proizvodi dovoljno mlijeka za podmirenje potreba njenog stanovništva.
Kod mesa RS ima samodovoljnost 100% kod ovčijeg mesa, 95% kod živinskog mesa, 80% kod svinjskog mesa i 70% kod goveđeg mesa. Značajan uvoz mesa u BiH posljedica je nižeg stepena samodovoljnosti u drugom entitetu, Federaciji BiH. RS ima visok stepen samodovoljnosti i kod voća i povrća kojeg uglavnom ima dovoljno za potrebe njenog stanovništva, ne pojedinih vrsta voća i povrća se više izvozi nego što se uvozi. RS je u pogledu uvoza hrane nezavisnija od cjelokupne BiH, jer RS ima veće stope samodovljnosti kod većine poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.
NN: U čemu je najveći potencijal Republike Srpske kada je proizvodnja hrane u pitanju i šta je prepreka da se taj potencijal iskoristi? Može li poljoprivreda Srpske prehraniti vlastito stanovništvo, u kojoj proizvodnji imamo ozbiljne viškove, a u kojoj smo zavisni od drugih?
VAŠKO: Kvalitet obradivog zemljišta u RS je slabiji nego u nekim zemljama koje predstavljaju njene konkurente u proizvodnji hrane. Zbog toga RS teško može konkurisati proizvođačima koji imaju povoljnije prirodne uslove i više većih farmi. Šansa RS je onim granam poljoprivredne proizvodnje koje su radno intenzivne (prije svega proizvodnja voća i povrća), zbog toga što RS ima jeftiniju radnu snagu i kod onih proizvoda gdje je troškovi rada imaju visoko učešće RS može te proizvode proizvesti i prodati jeftinije od proizvođača koji rad plaćaju znatno više.
Ta komparativna prednosti na kojoj se u poslijeratnom periodu zasnivala ekspanzija proizvodnje nekih poljoprivrednih proizvoda (npr. maline) gubi se sa povećanjem prilika za zapošljavanje seoskog stanovništva u drugim sektorima u BiH, zemljama okruženja i Zapadnoj Evropi. Pored proizvodnje voća i povrća, smatram da je šansa RS i u tovu goveda, ovaca i koza ishranom pretežno na bazi ispaše. Realno je da će RS i dalje više hrane uvoziti, nego izvoziti, ali se ne treba bojati da će njeno stanovništvo biti gladno.
Kada bi, iz nekog razloga, bio onemogućen uvoz hrane, RS bi mogla da se prilagodi tome da proizvede dovoljne količine hrane potrebne da se prehrani milion stanovnika. Međutim, održavanje postojećeg i eventualno povećanje obima poljoprivredne proizvodnje uslovljeno je uvozom nedostajućih količina sjemena, pesticida, vještačkih đubriva i drugih inputa industrijskog porijekla. Vlastita proizvonja inputa za potrebe poljoprivrede je minorna i RS je visoko zavisna od njihovog uvoza, što znači da je, pored postojanja dovoljnih površina poljoprivrednog zemljišta, povećanje proizvodnje uslovljeno mogućnostima i uslovima uvoza potrebnih inputa.
NN: Koliko poljoprivreda i agro biznis u Republici Srpskoj prati svjetske trendove, odnosno da li Srpska ima modernu poljoprivredu ili smo ipak zaostali u tom smislu?
VAŠKO: Poljoprivreda i poljoprivrednici u Republici Srpskoj zaostaju za svjetskim trendovima u razvoju poljoprivrede. Razlozi su višestruki: nedostatak informacija i znanja, niži nivo investicija, manje povoljni uslovi finansiranja, niže subvencije, usitnjenost posjeda, neizvjesnost i pogledu plasmana finalnih proizvoda, itd. Treba nagasiti da poljoprivredu u RS karakteriše dualna struktura, manji broj velikih modernih farmi, i veliki broj malih tradicionalnih farmi.
Velike farme prate svjetske trendove i one su dominantni proizvođači tržnih viškova poljoprivrednih proizvoda. Na drugoj strani su mala, najčešće porodična, poljoprivredna gazdinstva koja ne mogu, a ponekad i ne žele, da prate svjetske trednove, jer se poljoprivrednom bave uzgred i pretežno samo za vlastite potrebe i primjena modernih tehnologije nije njihov imperativ.
Procesi ukrupnjavanja i koncentracije u sektoru poljoprivrede teku sporo, a razvoj poljoprivrede je na neki način „taoc“ mogućnosti i ambicija malih farmi. Stoga će poljoprivreda u RS još dugo imati pomenutu dualnu strukturu i biti spoj modernog i tradicionalnog, sa očekivanjem da će vremenom modernizacija prevladati, između ostalog i pod uticajem subvencija za podršku investicionim ulaganjima iz entitetskog agrarnog budžeta i predpristupnih EU fondova.
Bez obzira na veličinu farme, bitan preuslov za modreniazciju je stepen primjene novih znanja i tehnologija i uvođenje inovacija u čemu podršku poljoprivrednicima trebaju dati obrazovne institucije (da što više poljoprivrednika ima neki stepen obrazovanja za profesionalno bavljenje poljoprivredom), naučnoistraživačke institucije (da istraživački traže i nude rješenja za probleme poljoprivrede) i poljoprivredna savjetodavna služba (da poljoprivrednici što prije i što masovnije saznaju za nove tehnologije i inovacije).
NN: Kakva su Vaša predviđanja kada je riječ o proizvodnji hrane u svijetu i generalno kod nas, odnosno šta možemo očekivati u budućnosti? Koliko smo svjesni trendova kada je riječ o poljoprivredi i proizvodnji hrane?
VAŠKO: Smatram da će većina razvijenih zemalja nastojati da poveća svoju proizvodnji hrane, čak i u slučaju kada će tako proizvedena hrana biti skuplja od uvozne. Nakon ere globalizacije i favorizovanja međunarodne trgovine, dominantni ciljevi psotaju smanjenje ovisnosti nacionalnih ekonomija od uvoza i povećanje stepena energetske, prehrambene i drugih vidova samodovoljnosti.
Nažalost, nerazvijene zemlje u Africi, Aziji i Južnoj Americi će i dalje biti značajno ovisne od uvoza hrane i može se čak očekivati i povećanje broja gladnih i neuhranjenih u tim dijelova svijeta, upravo zbog smanjenja ponude i povećanja cijena hrane. Tu su i incijative za ozelenjavanje poljoprivrede u EU (tzv. Green deal), čija posljedica će biti smanjenje količine hrane, prije svega u EU, a onda i u drugim zemljama koje budu slijedile iste ciljeve (više ekologije = manje hrane), i neminovno povećanje njene cijene. Početak renesanse poljoprivrede kod nas bi trebalo biti vraćanje poštovanje prema zanimanju poljoprivrednik. Decenijama je, ne samo kod nas, nego i većini drugih zemalja, bio prisutan trend napuštanja seoskih područja, a time i poljoprivrede, i odlaska seoskog stanovništva u grad ili inostranstvo, radi zapošljavanja u nepoljoprivrednim sektorima.
Obično se kao razlog navodi da je poljoprivreda rizična djelatnosti, ovisna o klimatskim uslovima i tržišnim kolebanjima. Predviđanja smanjene ponude i povećane tražnje za hranom, u kombinaciji sa povećanjem cijena hrane, trebao bi dovesti do toga da bavljenje poljoprivedom postane isplativiji biznis, a ne zadnje utočište za one koji ne mogu ništa drugo da rade. U svijetu je prisutan trend povećanog interesa za prozvodnju hrane, pa je poljoprivrede postala predmet interesovanja i onih investitora koji se do sada nisu bavili tim biznisom.
Zbog velike otvorenosti našeg tržišta i ovisnosti od uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda (što jedna od čestih primjedbi domaćih poljoprivrednika), smanjena ponude hrane na svjetskom tržištu i restrikcije njenog izvoza brzo će se odraziti na domaće tržište i za očekivati je da će domaći poljoprivrednici odreagovati povećanjem proizvodnje većine poljoprivrednih proizvoda.
NN: Koliko smo svjesni potrebe kupovine domaćeg proizvoda i da li je sadašnja politika otvorenih granica i tržišta dobra ili loša za poljoprivredu i poljoprivrednu proizvodnju u BiH.
VAŠKO: Politika otvorenih granica omogućava snabdjevanje određenog tržišta prehrambenim proizvodima koji se na tom području ne mogu proizvesti ili se ne mogu proizvesti u dovoljnoj količini. Isto tako, putem međunarodne razmjene može se nabaviti hrana po nižim cijenama od onih po kojima se ona može proizvesti u zemlji uvoznici. To su sve blagodeti međunarodne trgovine, ali one se mogu iskoristiti samo u slučaju kada za manjak određenog proizvoda na jednom tržišti istovremeno postoji njegov višak na drugom tržištu i kada je moguće obaviti trgovinu uz prihvatljive transakcione troškove.
Međutim, takvi uslovi ne postoje uvijek. U nestabilnim tržišnim uslovima uzrokovanim različitim faktorima (prirodne nepogode, političke krize, ratovi i sl.) sve zemlje nastoje da povećaju stepen svoje samodovoljnosti u hrani, a hrana postoje neka vrsta oružija kojim se, umjesto oružanih, vode trgovinski ratovi.
Potrošači često nisu svjesni značaja davanja prednosti domaćim proizvodima, a naročito domaćoj hrani. Kod kupovine hrane većina potrošača rukovodi se cijenom, a porijeklo proizvoda im je manje bitno. Međutim, u kriznim situacijama, kada se pojave nestašice hrane, svi se sjete domaćih proizvođača i prerađivača hrane i smatraju da je njihova patriotska dužnost da obezbijede potrebne količine onih vrsta hrane, koje se tada ne mogu uvesti.
Naravno da to tada nije moguće uraditi „preko noći“ nego davanje prednosti domaćoj hrani treba biti dugoročno opredijeljenje domaćih potrošača koje im obezbjeđuje sigurnost snabdijevanja, a domaćim proizvođačima hrane sigurnost plasmana. Pošto između proizvođača i potrošača posreduje trgovina, važna je i lojalnost trgovaca domaćim proizvodima, jer potrošači koji kupuju hranu ovise do toga šta im trgovci stave na rafe u hipermarketima posredstvom kojih se kupuje sve više hrane i u RS.
Znači, politika otvorenih granica može da obezbijedi jeftiniju hranu, ali je rizik da je neće biti kada je najpotrebnija. Politika davanja prednosti domaćoj hrani obezbjeđuje dugoročnu održivost domaće poljoprivredne proizvodnje i kontinuiranu dostupnosti hrane, ali po višim cijenama.
Pretpostavljam da bi većina potrošača trebala preferirati drugu opciju, dugoročnu prehrambenu sigurnosti u odnosu na kratkoročne finansijske koristi.
Biznis.ba / NN
