Italijanska viza definitivno nije jedna od najlakših za dobijanje u EU. Svako ko želi da se prijavi mora da bude smatran za “visoko kvalifikovanog”, a italijanska vlada tog nekog gleda kao nekoga “ko obavlja visokokvalifikovanu radnu aktivnost uz korištenje tehnoloških alata koji im omogućavaju da rade na daljinu, kako kao freelenceri, tako i kao saradnici ili zaposleni u kompaniji, čak i ako nisu rezidenti Italije”. Ovaj zakon je uveden prema članu 27 imigracionog zakona, izvještava Euronews, a prenosi Investitor.me.
Postoji i finansijska prepreka za dobijanje ove vize, koja se odnosi na troškove italijanske zdravstvene zaštite. Kandidati moraju da budu slobodni ili na platnom spisku kompanije, a njihova godišnja zarada mora da bude barem 28.000 eura (nešto više od 30.000 dolara), ali ključno je to što zakon ne nalaže da novac mora da potiče iz rada na daljinu (može da potiče iz bilo kog izvora prihoda).
Kandidati također moraju da imaju fakultetsku diplomu (minimum tri godine) ili profesionalnu licencu za svoj posao ili da budu sposobni da pokažu dokumentaciju o značajnom iskustvu. Također moraju da budu u mogućnosti da dokažu da imaju šest mjeseci radnog iskustva u oblasti u kojoj žele da rade na daljinu.
Također bi trebalo da imaju dokaz o mogućem smještaju u Italiji i dokaz o zdravstvenom osiguranju u zemlji, bilo privatno ili prijavom kod italijanske Nacionalne zdravstvene službe po cijeni od 2.000 eura (2.100 dolara) godišnje. Članovi porodice takođe mogu potencijalno da dođu, ali po nahođenju lokalne policije, a svako ko je osuđen za krivično djelo u proteklih pet godina bit će automatski diskvalifikovan iz procesa prijave.
Ako ste zainteresovani, trebalo bi da se prijavite u lokalnom italijanskom konzulatu, prije nego što stignete u Italiju, i važit će godinu dana (mada je možete produžiti jednom). Kada stignete u Italiju, imat ćete osam dana da se prijavite za boravišnu dozvolu, poznatu i kao “permesso di soggiorno”. Freelenceri bi također trebalo da se prijave za italijanski PDV broj i trebalo bi da potraže savjet o tome kako najbolje da plate lokalne poreze.
Italija se sada pridružuje Japanu na listi zemalja koje nude vize za digitalne nomade u nastojanju da podstaknu ekonomski razvoj privlačenjem stranih radnika sa visokim prihodima – Japan je otvorio vrata digitalnim nomadima koji zarađuju više od 63.000 dolara godišnje, uz dokaz o njihovom privatnom zdravstvenom osiguranju za vrijeme njihovog jednogodišnjeg boravka.
Nedavni članak Tajmauta rangirao je zemlje EU na osnovu toga koliko je lako kandidovati se i dobiti vizu za digitalne nomade. Rumunija je rangirana na prvom mjestu zbog jednostavnosti procesa (zahtijeva minimalnu mjesečnu platu od 4.000 dolara i ima vrijeme odgovora od samo dvije sedmice putem interneta). Hrvatska je zauzela drugo mjesto, sa minimalnim mjesečnim zahtjevom za platu od malo više od 2.500 dolara uz zahtjeve za smještaj.
Španija se nalazi u sredini liste – morate da aplicirate lično u španskoj ambasadi, a čekanje može da traje između 15 i 45 dana za odgovor, ali minimalni mesečni zahtjev za platu je relativno nizak – 2.300 dolara.
Sredozemno ostrvo Kipar izgleda kao jedno od najtežih mjesta za dobijanje vize, budući da prvo morate da budete u zemlji, što može da zahtijeva potrebu za turističkom vizom. Minimalni mjesečni zahtjev za platu je 3.800 dolara, a također bi trebalo da dostavite analize krvi i rendgenske snimke grudnog koša kako biste pokazali da nemate hepatitis B, C, tuberkulozu ili HIV.
Andora, Crna Gora i Letonija planiraju uskoro da lansiraju slične programe, a iako Njemačka nema program za digitalne nomade, nudi nešto što se zove “frilenser viza”, koja važi samo tri mjeseca, ali pod određenim uslovima može da se pretvori u dozvolu za boravak od tri godine.
