Njemačka se izvlači iz stagnacije, ali stari problemi i dalje guše ekonomiju

Oporavak, međutim, sve manje počiva na tradicionalnom modelu izvozne industrije, a sve više na državnim ulaganjima u odbranu, infrastrukturu i energetsku tranziciju. Istovremeno rastu prinosi na obveznice i troškovi zaduživanja, pa novi njemački model dolazi uz veće finansijsko opterećenje.

Nakon nekoliko godina stagnacije, Njemačka se napokon vraća ozbiljnijem ekonomskom rastu, ali način na koji do njega dolazi znatno se razlikuje od modela koji je decenijama pokretao najveću evropsku ekonomiju.

Njemačka vlada početkom oktobra povećala je prognozu rasta za ovu godinu na 1,3 posto, u odnosu na svega 0,5 posto, koliko je očekivala u proljeće. Za 2027. godinu sada predviđa rast od 1,1 posto.

Bolja prognoza dijelom je rezultat snažnije ekonomske aktivnosti u prvoj polovini godine, ali i sve veće državne potrošnje. Nakon godina fiskalne suzdržanosti, Berlin povećava ulaganja u odbranu, saobraćajnu i energetsku infrastrukturu te klimatsku tranziciju. Njemačka centralna banka Bundesbank još je u junu upozorila da je upravo državna potrošnja glavni razlog zbog kojeg Njemačka ove godine izbjegava novi pad bruto domaćeg proizvoda (BDP-a).

Riječ je o značajnom zaokretu.

Tradicionalni njemački model temeljio se na jeftinoj energiji, snažnom izvozu, razvijenoj industriji i relativno konzervativnoj fiskalnoj politici. Danas su sva četiri stuba pod pritiskom. Energija je skuplja, konkurencija iz Kine sve je snažnija, globalna trgovina sve je fragmentiranija, a tradicionalne industrije, poput automobilske i hemijske, prolaze kroz restrukturiranje.

Njemačka zato sve više nastoji pokrenuti rast iz vlastite ekonomije.

Država postaje važniji pokretač ekonomije

Najveća promjena nije samo u količini novca koju Berlin troši nego i u ulozi države u ekonomiji. Veća ulaganja u odbranu, željeznicu, energetsku mrežu i drugu infrastrukturu stvaraju nove narudžbe za domaće kompanije i podržavaju zaposlenost u trenutku kada se privatni industrijski sektor suočava s poteškoćama.

Bundesbank sada procjenjuje da bi njemačka ekonomija mogla rasti oko jedan posto, dvostruko više nego što se ranije očekivalo, zahvaljujući kombinaciji snažnije izvozne potražnje i povećane državne potrošnje. To, ipak, ne znači da su strukturni problemi nestali, prenose Financije hr.

Visoki troškovi energije i dalje opterećuju energetski intenzivne industrije, dok konkurencija iz Kine ostaje snažna. Njemačko vijeće ekonomskih stručnjaka ranije ove godine upozorilo je da su upravo cijene energije, trgovinska politika i dugoročna konkurentnost među glavnim ograničenjima ekonomskog rasta.

Drugim riječima, Njemačka zasad ne raste zato što se njen stari industrijski model oporavio nego zato što ga država sve više podržava i nadomješta novim izvorima potražnje. Takav pristup može biti djelotvoran, ali ima svoju cijenu.

Skuplje zaduživanje mijenja računicu

Jedan od najvećih novih izazova jeste cijena finansiranja. Prinosi na državne obveznice širom Evrope posljednjih su sedmica snažno porasli zbog kombinacije više inflacije, energetskog šoka i zabrinutosti zbog javnih finansija.

Za Njemačku to znači da se čak ni državni dug, koji se tradicionalno smatra vrlo sigurnim, više ne finansira po gotovo zanemarivim kamatnim stopama kakve su važile prije nekoliko godina. To je posebno važno jer se novi model rasta oslanja upravo na velika i dugoročna ulaganja.

Ako država ulaže stotine milijardi eura u odbranu, željeznice, energetsku infrastrukturu i modernizaciju industrije, svaki dodatni postotni bod troškova zaduživanja s vremenom postaje ozbiljna budžetska stavka.

Istovremeno, veći prinosi na državne obveznice odražavaju se na cijelu ekonomiju. Poskupljuju korporativne obveznice, krediti i finansiranje investicija, pa država može kratkoročno povećavati potražnju, dok privatnom sektoru kapital istovremeno postaje skuplji. Time nastaje nova napetost u njemačkoj ekonomskoj politici.

Berlin više ne može računati na to da će fiskalna ekspanzija biti gotovo besplatna, ali istovremeno nema luksuz čekati da privatni sektor sam pokrene investicijski ciklus. Njemačka zato ulazi u razdoblje u kojem će rast sve više zavisiti od toga koliko efikasno troši, a ne samo od toga koliko novca ulaže.

Ako ulaganja u infrastrukturu, odbranu i energetiku povećaju produktivnost i otvore prostor za privatne investicije, veći dug mogao bi imati jasno ekonomsko opravdanje.

Međutim, ako se dodatna potrošnja uglavnom pretvori u trajno veće rashode bez snažnijeg rasta produktivnosti, viši troškovi zaduživanja mogli bi brzo postati ograničavajući faktor.

Njemačka se, dakle, možda zaista vraća rastu, ali više ne primjenjuje isti recept koji ju je decenijama činio industrijskim motorom Evrope.

Novi njemački model manje se oslanja na jeftinu energiju i izvoz, a više na državna ulaganja, sigurnost i infrastrukturu. Ključno pitanje je može li takav model ostvariti dovoljno snažan rast da opravda sve skuplje zaduživanje kojim se finansira.