S obzirom na to da je deficit ukorijenjen u samo ustrojstvo Amerike nakon Bretton Woodsa, on ostaje van domašaja svih sredstava – i ciljeva – dolazeće administracije.
Počnimo od sredstava. Trump ima na raspolaganju dva moćna oružja za vođenje bitke za povoljniji trgovinski bilans: to su standardne carine i član 232 Zakona o proširenju trgovine iz 1962. godine, po kojem se američka administracija može pozvati na nacionalnu bezbjednost kao opravdanje za uvođenje mjera usmjerenih protiv protekcionističkih zemalja i blokova. (EU, na primjer, primjenjuje posebnu carinu u paušalnom iznosu od 10% na uvoz svih automobila, kao i druga administrativna ograničenja, dok istovremeno održava ogroman suficit u trgovini automobilima između SAD-a i EU-a.)
Međutim, ni uvozne tarife ni odredbe člana 232 ne mogu sa sigurnošću smanjiti deficit. Da bismo pokazali zašto, pretpostavimo da Trump – koji prijeti da će prvog dana na vlasti uvesti carine na robu iz Kanade, Kine i Meksika u iznosu od 25% – zaista uvede obećane tarife i druge mjere za ograničavanje uvoza. Uvoz će se, naravno, smanjiti. Međutim, smanjiće se i američki izvoz, prenosi Bankar me. Pored novih carina i kvota, tome će doprinijeti i velike poreske olakšice koje je Trump obećao Elonu Musku i njegovoj veseloj družini oligarha iz oblasti visoke tehnologije.
Negativan utjecaj uvoznih tarifa na američki izvoz posljedica je posebnog statusa koji dolar ima u međunarodnoj trgovini – to je jedina valuta koju ne-Amerikanci žele da imaju, čak i ako ne planiraju da kupuju od američkih kompanija. Ako Trump podigne tarife na nivo za koji vjeruje da je neophodan da bi se smanjio uvoz kineskih i evropskih proizvoda i povećali prihodi njegove administracije (što bi mu na kraju omogućilo da smanji poreze unutar zemlje), vrijednost dolara na tržištima novca će sigurno značajno porasti. Porast će biti još veći ako istovremeno smanji poreze.
Dakle, uprkos tome što će Trumpove tarife donijeti tendenciju smanjenja uvoza, jačanje dolara će istovremeno proizvesti suprotan efekat i doprinijeti rastu uvoza i ograničavanju izvoza iz SAD-a. Američki trgovinski deficit ostaće manje-više nepromijenjen.
To nas dovodi do ciljeva Trumpove administracije. Argumenta radi, zamislimo malo vjerovatni scenario u kojem njegove metode uspijevaju da eliminišu ili barem znatno smanje američki trgovinski deficit. U tom slučaju Trump bi se suočio sa ličnim i političkim Vaterloom. Birači koji su mu donijeli pobjedu na posljednjim izborima pripadaju radničkoj klasi. Ljudi koje Trump smatra „svojima“ pripadaju krugovima finansijera i preduzetnika. Njegov zadatak je da ih usreći. I tu je problem: smanjenje američkog trgovinskog deficita uništilo bi njihovo bogatstvo.
Kratko podsjećanje na prošlost pokazuje zašto. Poslije Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države su održavale trgovinski suficit dolarizacijom Evrope i Japana (omogućavajući tako saveznicima da kupuju američke izvozne proizvode). Dolarizacija Evrope i Japana sprovedena je programima pomoći (kao što je Marshallov plan), kreditima i, što je najvažnije, fiksnim kursevima – u skladu sa sistemom ustanovljenim u Bretton Woodsu – između dolara, evropskih valuta, jena i zlata.
Sistem je odlično funkcionisao dok su Sjedinjene Države ostvarivale trgovinski suficit. Sa svakim avionom, kućnim aparatom i IBM računarom koje su Evropa i Japan kupovali od SAD-a, dolari koje je Amerika slala u inostranstvo vraćali su se u domovinu – zatvarajući tako krug recikliranja američkog suficita i čineći ga održivim.
Međutim, 1971. godine američki trgovinski bilans je prešao u minus. Kao neto uvoznik, američka ekonomija je izvozila u Evropu i Japan sve više dolara. U isto vrijeme, veliki dio izdataka Pentagona za rat u Vijetnamu pretvorio se u rijeke dolara koje su preplavile jugoistočnu Aziju, Japan, čak i Evropu. Ukratko, u trezorima stranih centralnih banaka nagomilale su se ogromne količine dolara.
Sistem iz Bretton Woodsa zasnivao se na obećanju Sjedinjenih Država da će svakome ko donese 35 dolara u zamjenu dati uncu zlata iz rezervi SAD-a. Zbog ogromnog rasta količine dolara u rukama ne-Amerikanaca, postavilo se pitanje jesu li Sjedinjene Države još sposobne da održe to obećanje. Kao u samoispunjavajućem proročanstvu, 15. avgusta 1971. predsjednik Richard Nixon je poništio ovo obećanje i praktično digao u vazduh poslijeratni sistem fiksnih kurseva, što je naglo oborilo vrijednost dolara i uvećalo vrijednost njemačke i japanske valute.
Tako su se centralne banke u Evropi i Japanu našle pred problemom. Akumulirane dolare više nisu mogle zamijeniti za američko zlato, a okijevale su i sa zamjenom za njemačke marke ili jene, jer bi vrijednost njihovih valuta u tom slučaju dodatno porasla i ugrozila njemačke i japanske izvoznike. Zato su prikupljeni dolari korišćeni kao zamjena za zlatne rezerve i usmjeravani preko finansijskih posrednika na Wall Street za kupovinu američkog duga, nekretnina i akcija za koje su američke vlasti odobrile prodaju strancima.
I tako stižemo do neobičnog kvazi-paradoksa u temeljima današnje američke globalne hegemonije. Američki trgovinski deficit osigurava potražnju za neto izvozom evropskih i azijskih kapitalista u Ameriku. S druge strane, tako se održava priliv kapitala kojim se finansira američka vlada i uvećava bogatstvo američkih finansijera i preduzetnika – Trumpovih prijatelja.
Ako Trumpov pokušaj da eliminiše trgovinski deficit SAD-a uspije, cijene nekretnina u Miamiju i na njujorškoj Petoj aveniji će se strmoglaviti, troškovi servisiranja državnog duga vrtoglavo uvećati, a Dow Jones će se naći u slobodnom padu. Možda Trumpa treba podsjetiti da je najosvetoljubivije od svih božanstava ono koje ispunjava naše najdublje želje.
