Ima ona priča kad carinik ide u penziju i okupe se kolege da vide šta će mu kupiti. Jedan predloži sat, a drugi kaže: "Malo je, 'ajmo mu uzeti auto", treći opet predloži neku vikendicu i tako u nedogled, sve dok šef ne predloži da mu daju da odradi još jednu smjenu i tu svi uglas uzviknuše: "Puno mu je!".
Ova priča, vic ili anegdota možda i najbolje govori o poslu carinika i o tome kako i koliko zarađuju. Otkako je svijeta i vijeka i državne službe posao carinika bio je jedan od najprivlačnijih i najpoželjnijih, i njega su uvijek radili samo odabrani, vrlo često sestre, braća, žene, nećaci, sinovci ili unuci onih koji su u jednom trenutku vedrili i oblačili nekom zemljom.
Upravo zbog toga revizija učinka na temu carinjenja polovnih vozila pokazala je da tu ima svega, a revizori su, doduše, između redova napisali ono što svi vide, čuju i pričaju, a to je da uz određeni poklon, "dobru šemu" ili poznanstvo dažbine koje se plaćaju prilikom uvoza mogu biti i do nekoliko hiljada KM manje. To je činjenica i ne postoji sistem, zakon ili pravilnik koji će stati ukraj nečasnim radnjama pojedinaca na carini i preporuke iz revizorskog izvještaja, ukoliko se i sprovedu, neće ni najmanje uticati na smanjenje korupcije prilikom carinjenja polovnih vozila. Jednostavno je nemoguće naći jednoobrazan sistem i carinika u potpunosti isključiti iz postupka utvrđivanja cijene nekog vozila na osnovu koje zavisi i visina dažbina, odnosno carine i PDV-a.
I u budućnosti, bez obzira na sve propise, od carinika će isključivo zavisiti ko će i koliko plaćati carine, posebno kada su vozila u pitanju, jer u suštini sve zavisi od toga da li carinik radi za državu ili isključivo za sebe.
Piše: Uroš Vukić
Biznis.ba / NN
