SFF je brend, uvijek je do ljudi, Pula je nebitna. O fenomenu SFF-a, Oskarovcima na Baščaršiji, posjeti Bonda Sarajevu...
Legenda regionalne filmske scene, bh. oskarovac Danis Tanović gostovao je u podcastu Agelasta. Govorio je o novim projektima, nagradama, filmu naravno, ali i umjetničkom stvaralaštvu i uticajima.
Ono što je posebno zanimljivo je njegov odgovor na pitanje šta SFF čini neprocjenjivim.
"To što je u Sarajevu", kazao je Tanović pa pustio riječi niz rijeku emocija, ponosa i sjećanja odgovarajući dalje.
"To je jako teško pitanje, jako je teško odgovoriti na njega. Šta SFF čini neprocjenjivim? Jako je malo festivala u kojima su stvari neposredne na način na koji su u Sarajevu. Da možeš vidjeti studenta da sjedi sa Charlijem Kaufmanom i pita ga za savjet kako da nešto uradi. To sam doživio jučer. Charlie Kaufmman, koji je jedan od najvećih pisaca današnjice, sjedi i da ga maltretira neki student sa svojim pitanjima i da on onako odgovara, onako malo anksiozno, ali ga valjda zato i vole. To je neprocjenjivo.
Neprocjenjivo je za ovu zemlju, za ovaj grad da ljudi imaju pristup najboljem što se vidjelo u zadnjih recimo 8 mjeseci u svijetu filma. Više nemaš gdje da vidiš to, više nemaš gdje da vidiš filmove koji igraju na ovom festivalu, ako ne odeš na velike festivale: Kan, Venecija, Toronto, Berlin...
Imaju ljudi koji odu na te festivale, vide šta je najbolje i dovedu to u Sarajevo. To je za kulturu jednog grada, države neprocjenjivo.
Neprocjenjivo je što je SFF kroz godine napravio veliki broj prijatelja, doveo veliki broj ljudi koji nikada ne bi došli ovdje, a koji stavljaju stvar na mapu, što smo napravili veliki broj prijatelja, što ljudi sad znaju za Bosnu i Hercegovinu. Mislim, Sarajevo je malo, mislim mi smo i u evropskom nekom nivou smiješni, a na svjetskom...
Kad mi je pričao jedan Kinez u Torontu o svom filmu koji se dešava u malom kineskom gradu.. Kažem: Koliko ljudi živi u gradu? Kaže: 11 miliona...
Kad su me zvali u Peking da dajem časove na akademiji i ja ih pitam koliko će biti studenata, a oni kažu: Mi ćemo pustiti više od 2000. Rekoh, koliko vi imate studenata? Kaže, zavisi koliko je odsjeka... Pita me: Je li vi predajte? Kaže: Predajem. Kaže: Pa koliko vi studenata imate? Kažem: 4. Kaže ona: Hiljade? Kažem ja: Ne, 4.
Ona mene gleda i ne razumije me, a ja nju ne razumijem. Sve u pitanju su brojke.
Sarajevo je jedan mali grad, lijep. Zato sam snimio "Deset u pola", to je moj neki prvi sarajevski film. Ja volim taj feeling koji ovaj grad ima, još uvijek ga nije izgubio, mada ga maltretiraju svi i čereče, ima taj neki lijep šmek, priča sa posebnom emocijom Tanović, pišu Vijesti.ba
Neprocjenjiv je zato što je odgojio generacije nekih klinaca koji su imali gdje da sretnu ove ljude.
Neprocjenjiv je zato što su ovdje nastali neki od najljepših filmova, za koje ljudi i ne znaju da su nastali na Cinelinku: turski, srpski, slovenački, talijanski, bugarski. Da smo doveli te neke klince, koji su tad bili klinci, sad su neka zvučna imena.
Tanović je ispričao zanimljivu priču o počecima Daniela Craiga, slavnog glumca koji je tumačio ulogu Jamesa Bonda.
2004. godine smo doveli čovjeka kojeg niko nije znao, znao ga je Čedomir Kolar.
Pravo smiješno. Pita mene Čedo: Kako ti izgleda?
Rekoh, ne znam, onako malo papak engleski.
On mi govori: On će ti biti veliki.
Hajde rekoh, boli me briga, pusti.
To ljeto dovedemo čovjeka tu, dođe u Sarajevo, oduševi se, jao kako je super.
Pitamo ga poslije: Šta ti je sljedeće? Kaže on: Postao sam James Bond.
Mi ono, hajde Daniel, super. Drago nam je.
Govori meni Čedo: Koji si ti kreten, mogao si ga uzeti prošle godine za film za džabe. Niko ga nije znao.
Daniel Craig je tada bio poznat u Engleskoj, sada je megastar.
Imao sam priliku da u kući, na večeri ugostim, Johna Cleesa, za kojeg mislim da je najveći.
Nevjerovatno je, imaš velike A festivale, bitne za filmove, mi to nikad nećemo biti, kazao je Tanović, pišu Vijesti.ba
I ovo je čudo neviđeno. Ljudi ne razumiju šta znači Kanski filmski festival, država svake godine iskešira šest miliona eura da nađu još toliko od sponzora. To je jedna ogromna mašina, naši budžeti su smiješni naspram toga. Smiješno je zamišljati da se možemo nositi sa Francuskom. Imaju ti veliki festivali, ali nema neposrednosti.
Naš crveni ćilim ispred Narodnog pozorišta je najkraći crveni tepih, 25 metara ćilima, mahneš i ono, hajde brate mili...
Ljudi ne shvataju da treba i to. Puno sponzora daju puno novca za neke klince iz Bugarske da dođu u Sarajevo, to neko plati.
Moraš imati crveni tepih da se uslikaju za TikTok, Instagram ili šta već.
Tim parama koje se daju napravi se da dođu ti neki klinci koji zaista žele da naprave film. Ne može jedno bez drugog. Umjetnost je kroz historiju uvijek bila podržavana, ili od vladara ili od crkve ili mecene, ljudi koji imaju novac i koji žele. Ništa se nije promijenilo. Mi smo mala zemlja, nevjerovatno je da imamo festival koji imamo, zaključio je Tanović.
Fascinantno je, naša arena je između zgrada. Napravili smo kino. Miro Purivatra je od toga uspio napraviti brend. Ljudi ne shvataju koliko je tu uloženo znanja, možeš ti imati novac, ima festivala koji imaju novac i ništa. Ne znam koliko Pula ima novca, ali je postala nebitna jer ljudi koji vode taj festival nemaju viziju.
Zamisli da Sarajevo ima Pulu, tu Arenu, predivnu, kakve bi to projekcije bile, gdje bi nam kraj bio?
Miro Purivatra i njegov tim, uvijek je do ljudi.
Ja kad sam došao 2001. sa 'Ničijom zemljom' u Sarajevo i kad sam vidio festival, kako ga rade, ja sam rekao: Znaš šta Miro, ja ću vam dovesti svu raju koju sam upoznao hodajući po svijetu. Tako je i bilo. Jedne godine sam doveo pet oskarovaca, sjedili su za stolom, sjedili u kafani na Baščaršiji... To su divne stvari, kazao je Tanović.
