Međutim, ovaj dug nije nastao od jučer. Sunovrat Aluminija počeo je neposredno nakon odlaska prvog "gospodara" ove kompanije Mije Brajkovića. Naime, prema zvanično dostupnim podacima, prva godina u kojoj je Aluminij poslovao sa gubitnkom bila je 2009., kada je zabilježen minus od oko četiri miliona maraka.
Slučaj Mije Brajkovića
U ovom gubitku se, djelimično nalazi i otpremnina koja je odobrena Miji Brajkoviću, u iznosu od oko 310 hiljada maraka, koja je zajedno sa uplatom svih poreza dosegla iznos od blizu pola miliona KM. Nakon toga donesena je odluka o pružanju konsultantskih usluga sa firmom Luna iz Austrije, po cijeni od 10.000 KM mjesečno. Vlasnik ove firme je bio – Mijo Brajković.
No ovo nije i jedina nagrada koju je Brajković dobio od Aluminija. Još 2005. godine uprava ove kompanije donosi odluku o isplati otpremnine Brajkoviću zbog odlaska u penziju, u iznosu od 100.000 eura, odnosno blizu 200.000 KM. Nakon penzionisanja Brajković je zadržan kao savjetnik u Aluminiju po osnovu ugovora o djelu uz mjesečnu naknadu od 15.000 KM. Osim toga, 2007. godine uprava Aluminija donosi odluku o dodjeli nagrade Brajkoviću od 100.000 eura, odnosno blizi 200.000 KM.
To znači da je Brajković od Aluminija u periodu od pet godina dobio oko 700.000 maraka, ne računajući naknade za ugovore o djelu i o pružanju konsultantskih usluga. Sve ovo su otkrili inspektori Finansijske policije FBiH koji su početkom 2014. godine "prečešljali" poslovanje Aluminija u posljednjih 20 godina, odnosno od 1994., kada je ponovo pokrenut rad ove kompanije.
Nije Brajković bio izdašan samo prema sebi. Tako su inspektori finansijske policije utvrdili da je 1998. godine u Zagrebu kupljen poslovni prostor površine 177 metara kvadratnih, koji je plaćen oko 700.000 KM. Prema procjeni Ministarstva finansija Hrvatske ovaj stan je plaćen oko 300.000 maraka više od njegove tržišne cijene. Sedam godina kasnije stan je prodat zagrebačkoj firmi Feal po cijeni koja je za oko 120.000 maraka niža od one po kojoj je kupljen konstatovala je Finansijska policija FBiH.
Osim toga, Aluminij je u Brajkovićevo vrijeme kupovao Swarovski nakit i druge ukrasne predmete ovog proizvođača. Također kupovani su i najpoznatije svjetske marke parfema poput Armanija, Guccija, J.Lo. i drugi. Ovi proizvodi su kupovani od firme SIP. Finansijska policija je ustanovila da je iznos koji je platio Aluminij za sve proizvode kupljene od ove firme za blizu 17.000 maraka veći u odnosu na maloprodajnu cijenu po kojoj je SIP ove proizvde prodavao u slobodnoj prodaji.
Slično se desilo i sa firmom B&B New Look, od koje je Aluminij kupovao satove. Na fakturi je naveden iznos od oko 46.000 KM, a Finansijska policija je utvrdila da je B&B te satove nabavio po tri puta nižoj cijeni odnosno za oko 15.000 maraka.
Po odlasku Brajkovića pad Aluminija je nastavljen i u godinama koje slijede, a tome je, svakako doprinijela i niska cijena ovog metala na svjetskom tržištu početkom druge decenije ovog vijeka. Međutim, nije samo niska cijena aluminija bila uzrok propasti ovog nekadašnjeg giganta.
Iako je Aluminij nakon ponovnog pokretanja proizvodnje, prekinute po izbijanju rata u našoj zemlji, od Elektroprivrede HZHB dobijao električnu energiju po povoljnim uvjetima, još je Mijo Brajković govorio kako visoka cijena struje najviše opterećuje rad ove kompanije. Međutim, za vrijeme mandata Ive Bradvice na čelu Aluminija, 2011. godine, potpisan je ugovor o isporuci električne energije po cijeni od 53 KM po megawatsatu. Tome treba dodati i nepovoljne ugovore sa dobavljačima sirovina za preradu, tako da je akumulirani dug iz godine u godinu samo rastao, da bi već 2015. godine dostigao iznos od 150 miliona KM.
Imenovanje direktora kompanije
U proteklom periodu direktori Aluminija su se mijenjali kao na filmskoj traci. Brajkovića je na mjestu prvog čovjeka Aluminija zamijenio Ivo Lasić. On se zadržao do 2010. godine kada ga zamjenjuje njegov imenjak sa prezimenom Bradvica. On se na dužnosti direktora zadržao do 2013. kada ga nakratko zamjenjuje Vjekoslav Domljan kao vršilac dužnosti. On se na ovom mjestu zadržava samo nekoliko mjesei do okončanja konkursa, kada je imanovan Željko Kordić.
Peti poslijeratni direktor je imao i najkraći mandat. Nakon dva mjeseca podnosi ostavku, a na njegovo mjesto dolazi Nikica Ljubić. Koraci koje je poduzeo Kordić na kraju su ga koštali direktorske pozicije. Prva stvar koju je uradio je da je povećao prodajnu cijenu aluminija. Nakon toga je naredio da se provede revizija svih nepovoljnih ugovora sa dobavljačima, a treći korak je bilo "kresanje" plaća upravi preduzeća. Naime, za vrijeme njegovog prethodnika Bradvice plaća direktora je bila 14.000 KM, a ostalih članova uprave između 8.000 i 10.000 KM. I sve je to uradio za samo dva mjeseca nakon čega je podnio ostavku.
Nikica Ljubić se na čelu Aluminija zadržao do 2015. godine kada je smijenjen, a na njegovo mjesto, kao vršilac dužnosti, imenovana je Ružica Udovičić. Njen zadatak je bio spašavanje Aluminija, ali se na tom zadatku nije zadržala dugo, tek do sredine 2016. godine, kada je na mjesto direktora imenovan Mario Gadžić. Njega je već dočekao dug od 300 miliona KM.
Nakon što je sklopio ugovor sa hrvatskom firmom PPD o isporuci električne energije, koja istovremeno ima i ugovor sa ruskim Gazpromom o isporuci gasa za Hrvatsku, Gadžićevom mandatu je došao kraj, a na njegovo mjesto je imenovan aktulni čelnik Dražen Pandža. Sklapanje ovog ugovora kao razlog za Gadžićevu smjenu naveo je i u izjavi za neke domaće medije predsjednik Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš.
Zajedničko za sve direktore je da su ih dočekali dugovi koji su samo rasli, te bloikirani računi. Svaki od njih je prvo morao da se izbori sa isporučiocima električne energije i dobavljačima sirovina o nastavku saradnje kako bi Aluminij uopće mogao nastaviti da radi.
Čini se da je Pandžu zapao do sada najteži posao. Ipak, njemu bi se moglo dogoditi što nikome od njegovih prethodnika nije, a to je da Vlada FBiH pomogne u saniranju dijela dugova. Naime, kako je objavljeno u medijima, u Vladi je dogovoreno da se odobri ministrici finansija Jelki Milićević da iz budžetske rezerve interventno proslijedi Aluminiju između četiri i pet miliona KM radi saniranja dugova.
Broj uposlenih i plaće
Uvjet za to je da se napravi program ušteda, koji uključuje i smanjivanje plaća. Naime, iako su sada plaće u Aluminiju, posebno one koje dobijaju članovi uprave, daleko manje nego u nekim ranijim periodima, one su još uvijek iznad prosjeka u FBiH, a posebno ako se uzmu plaće u firmama koje posluju sa gubicima. Prema našim saznanjima Aluminij zapošljava 913 radnika sa prosječnom plaćom nešto većom od 1.500 KM. Najniža plaća iznosi 720 maraka, a najveća, direktorova, 6.600 KM.
Inače, osim slanja Finansijske policije 2014. godine i postavljanja direktora putem članova Nadzornog odbora, sve dosadašnje federalne vlade su se malo bavile Aluminijem. Ne računajući izjave za medije u kojima su često spominjali ovu kompaniju. Do sada je iz budžeta FBiH samo u jednom navratu, prošle godine, izdvojeno 2,1 milion KM za pokrivanje dugova po osnovu poreza i doprinosa na plaće radnika.
S druge strane, Vlada FBiH je samo jedan od suvlasnika Aluminija, sa vlasničkim udjelom od 44 posto. Isti procenat udjela imaju i mali dioničari, dok Vlada Hrvatske ima udio od 12 posto. Stoga se opravdanim čini pitanje zašto i ostali suvlasnici nisu uključeni u spašavanje Aluminija, nego su sve oči uprte u Vladu FBiH?
Federalni revizori, kao i inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove nikada nisu provjeravali poslovanje Aluminija. A i zašto bi kada ova kompanija državi ne duguje ništa. Naime, provjerlili smo liste dužnika po osnovu neplaćenih PDV-a, carina i akciza koje objavljuje Uprava za indirektno oporezivanje. Također, provjerili smo i listu poreznih obveznika koji po osnovu direktnih poreza i doprinosa duguju 50.000 KM ili više, a koju objavljuje Porezna uprava FBiH. Ni na jednoj od ove četiri liste nema Aluminija.
Biznis.ba / Faktor
