Faruk Hadžić: PDV ne treba povećavati, BiH nema dovoljno radnika za infrastrukturne projekte

Gledajući s ekonomskog stajališta, kakva nas 2020. godina očekuje u Bosni i Hercegovini?

Očekivanja su da će ova godina biti u rangu 2019. godine koju je obilježio usporen ekonomski rast. Početkom prošle godine, zbog negativnih vanjskih utjecaja, prije svega recesije u Italiji, usporavanja ekonomije Njemačke, pada vrijednosti turske lire i uvođenja carina na proizvode iz BiH na području Kosova, struka je upozorila da je potrebno korigovati prognoze ekonomskog rasta. Očekivanja su da je BiH prošlu godinu završila rastom od 2-2,5 posto. U prošloj godini došlo je do gašenja Aluminija, problema u poslovanju GIKIL-a i rafinerije u Bosanskom Brodu, što je dijelom utjecalo na to da naša industrijska proizvodnja ima smanjenje od 5 posto na godišnjem nivou. Za sada nema najava da će doći do značajnijeg oporavka ekonomije, tako da bi ekonomski rast u ovoj godini trebao biti u rangu prošlogodišnjeg, što za našu zemlju predstavlja stagnaciju, jer je naša osnovica za obračun vrlo niska.

Naših 2 posto nije isto što 2 posto rasta koje ima Hrvatska, a da ne govorimo o razvijenim zemljama EU. Poseban problem predstavlja činjenica da nismo nikad bili gori u izvještajima Svjetske banke i Svjetskog ekonomskog foruma te što nismo proveli mjere za rasterećenje poslovanja. Poseban problem predstavlja iseljavanje radne snage, tako da mi nemamo dovoljno radnika koji bi mogli nositi infrastrukturne projekte.

Svi ističu nedovoljnu stopu ekonomskog rasta, šta bi konkretno vlasti mogle učiniti da ona dostigne željenih šest posto?

Da bi znali šta treba uraditi, potrebno je analizirati šta najviše doprinosi rastu našeg bruto domaćeg proizvoda, a to je potrošnja domaćinstava. Kako bi se povećala potrošnja na nivou ekonomije, a time i bruto domaći proizvod, potrebno je da dođe do povećanja plata radnika. Većina poslodavaca nažalost nije u prilici povećati plate zbog visokih poreskih opterećenja, uz najbolju volju da time zadrži radnike koji odlaze iz BiH. Država je ta koja treba napraviti prvi korak i smanjiti poreska opterećenja na rad, prije svega doprinose i porez na dohodak. Progresivni dio struke smatra da porez na dohodak treba ukinuti na sve plate do 1.000 KM, jer je to minimalani iznos za život odrasle osobe ili 2.000 KM za četveročlanu porodicu.

Ako se doprinosi npr. smanje za 150 KM po radniku, radnik treba od ovog iznosa dobiti 100 KM, a 50 KM da bude ušteda poslodavcu, da on zna da ga taj radnik sada manje košta. Kada povećate plate radnika, kroz smanjenje poreza i doprinosa, više od 400.000 radnika iz tzv. "realnog sektora" će taj novac potrošiti, jer ne mogu ništa štedjeti zbog visokih troškova života. Putem multiplikatora potrošnje, tih 100 KM će stvoriti barem 700 KM nove potrošnje, tako da će doći do snažnog rasta potrošnje, a time i potražnje na tržištu, koja će opet voditi rastu proizvodnje i ponude, čime se stvaraju pretpostavke za dostizanje željenih šest posto ekonomskog rasta. Država će kroz rast potrošnje i oporezivanje putem PDV-a na kraju ubrati više novca nego što je smanjila kroz doprinose. Bojazni nema da će doći do pada poreskih prihoda, jer svake godine porezne uprave objavljuju da su prikupile stotine miliona KM više u odnosu na prethodnu godinu. Smanjenje doprinosa ima neutralan efekat za javni sektor, jer se oni svakako finansiraju iz prikupljenih poreza.

Iseljavanje je i dalje glavni društveni problem, trendovi odlaska kao da se samo pojačavaju. Koliko će ti trendovi dodatno pogoršati glavne ekonomske parametre?

Oni su već pogoršani zbog iseljavanja. Zbog masovnog iseljavanja posljednjih nekoliko godina, radna snaga se, a u nju su uključeni i zaposleni i nezaposleni, smanjila za 113.000. Omjer radne snage i broja penzionera se smanjio sa 1,85 na 1,48. Mi nemamo trenutno ni potencijal da povećamo ovaj omjer, jer nam i broj penzionera rapidno raste, a procjene su da će u periodu od septembra 2018. do septembra 2023. broj penzionera narasti za novih 80.000. Za njih ćemo morati izdvojiti milijardu KM više nego danas. U posljednjih pet godina imamo 21.700 manje upisanih studenata ili pad od blizu 20 posto, 26.100 učenika u srednjim ili pad od 18 posto i 17.300 učenika u osnovnim školama ili pad od 5,8 posto.

Ukupno su 893 odjeljenja manje u osnovnim i srednjim školama za pet godina. Eurostat je objavio da je samo u 2018. godini neku od dozvola za boravak u EU dobilo 53.000 naših građana, a za pet godina oko 150.000. Pored ovih negativnih brojeva, ne treba zaboraviti da država godišnje gubi stotine miliona KM kroz neuplaćene doprinose i poreze osoba koje su napustile državu, jer te osobe više ne uplaćuju doprinose, ne troše novac i ne plaćaju poreze, osim nešto malo kada dođu godišnji odmor ili pošalju novac roditeljima. Koliko je situacija alarmantna, pokazuje podatak da je 40 posto svih naših radnika starije od 50 godina, a mladi masovno odoše. Treba svaki dan doći ispred ambasada stranih zemalja i brojati razmjere iseljavanja. Najgore je što idu cijele porodice i to je velika razlika u odnosu na situaciju prije pedesetak godina kada su naši radnici išli u Njemačku da rade, jer sada radnici ne idu samo da rade, već da žive. Ko će nas liječiti za nekoliko godina?

Uspostavu novog Vijeća ministara BiH obilježile su najave povećanja stope PDV-a. U kojem smjeru će ići ta priča u ovoj godini te kada predviđate promjene aktuelne stope?

Struka je poprilično jedinstvena u stavu da stopu PDV-a ne treba povećati i ne vidi nijedan razlog za takvo nešto. Mi nemamo problem u prikupljanju poreza, u ovom slučaju PDV-a, već u raspodjeli onoga što se prikupi. Povećanje poreza obično se radi kada se ekonomija "pregrijava", kada imamo ubrzani rast potrošnje, pa se kroz veće oporezivanje pokušava obuzdati inflacija. Naša ekonomija je zaleđena i treba je zagrijati i odlediti. Imamo vrlo nizak nivo potrošnje i ekonomske aktivnosti, tako da kroz fiskalnu politiku i politiku dohotka trebamo stimulisati potrošnju, dati iskru našoj ekonomiji, a nikako je gušiti kroz povećanje poreskih opterećenja.

Ne treba zaboraviti da je povećanje putarina prije dvije godine, ili akciza kako se kod nas u javnosti to popularno zove, imalo efekt kao da je stopa PDV-a povećana za 1 posto. Ako uzmemo i činjenicu da se kroz akcize na gorivo, duhan, alkohol, kafu i sokove prikupi još 1,5 milijardi KM godišnje, onda je stopa indirektnog oporezivanja blizu 27 posto, a ne 17 posto kako se obično smatra zbog PDV-a. Upravo zbog toga što je naša potrošnja, kao i rad, poreski preopterećena, treba razmišljati o smanjivanju, umjesto povećanju stope PDV-a. Bilo je ideja da se uvede diferencirana stopa PDV-a, npr. 0 posto na hljeb i životne namirnice, a da se osnovna stopa poveća na 19 posto. U takvom scenariju, cijena hljeba bi bila možda i viša, jer u proizvodnji se koriste razne sirovine koje bi sada poskupjele zbog rasta jedinstvene stope, a isto tako došlo bi do rasta nivoa cijena, troškova rada i generalno pogoršanja konkurentnosti i ekonomske aktivnosti.

Sindikati traže povećanje minimalnih plata, spominje se čak i iznos od hiljadu KM. Kako vlast treba prići toj problematici?

Prije nekoliko godina, kada sam javno predložio da minimalna plata treba biti 750 KM, bilo je reakcija da je to nerealna minimalna plata. Danas niko više ne govori o tom iznosu, već o iznosu od 1.000 KM. Možda taj iznos nije realan za pojedine djelatnosti, ali definitivno se povećanje plata može osigurati kroz ugovaranje bruto plate, tako da smanjenje doprinosa onda ide automatski na povećanje plate radnika i smanjivanje poreza na dohodak. Ekonomski nije opravdano da recimo država oporezuje platu radnika od 600 KM. Svi znamo da taj iznos nije dovoljan ni za troškove hrane, a država uzima 30 KM kroz porez na dohodak. Sasvim je sigurno da plate moraju rasti, a prvi korak u tom procesu jeste smanjivanje poreskih opterećenja.

Poslovdavci insistiraju na donošenju zakona o ustupanju radnika, sindikati su protiv, vlast kaže da aktuelni prijedlog nije u skladu s aktuelnim Zakonom o radu. Koliko je to zakonsko rješenje potrebno?

Poslodavci očito imaju svoje razloge zbog čega insistiraju na takvom zakonu. Ukoliko se nađe kompromisni prijedlog između sindikata i poslodavaca, onda vlast treba biti servis svojim građanima i izmjeniti propise, kako bi ekonomija funkcionisala i to ne samo po ovom pitanju, nego po mnogim značajnim ekonomskim pitanjima.

Hrvatska priprema svoj ulazak u eurozonu, a Crna Gora je već odavno preuzela tu valutu. U tom kontekstu, koji benefit naša zemlja ima od vlastite valute i da li je razumno razmotriti prelazak na euro?

BiH funkcioniše prema sistemu Valutnog odbora, tako da mi nemamo klasičnu Centralnu banku, kao što je to slučaj u mnogim zemljama. Konvertibilna marka je pokrivena u 100 posto iznosu koliko imamo deviznih rezervi. Naša ekonomija nije dovoljno razvijena, tek je na samom početku usklađivanja s EU, tako da je to pitanje još daleko za nas. U ovom trenutku ne vidim ništa korisno od zadiranja u područje monetarne politike, jer mi imamo potpuno drugačije probleme koje trebamo riješiti prije eventualne promjene valute. S druge strane, naša valuta je vezana fiksnim kursem za euro. Na taj način nismo osjetljivi na kursne razlike u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa zemljama koje koriste euro.