Osmosatno radno vrijeme, koje je Njemačka uvela u novembru 1918. godine, našlo se pod znakom pitanja nakon 108 godina.
Međutim, tri sedmice nakon što je kancelar Friedrich Merz reformu zakona o radnom vremenu proglasio „zakašnjelom“, jer je, prema njegovom mišljenju, već trebala biti na snazi, nacrt i dalje nije stigao do vlade. Koalicija demohrišćana i socijaldemokrata još se ne može dogovoriti o tome kako bi radni dan duži od osam sati trebao izgledati.
Merz je dao ton raspravi 13. oktobra, na Danu poslodavaca u Berlinu, ističući primjer kompanija u kojima ljudi rade po 12 sati, „tri puta sedmično i gotovo“. Dodao je da radni dan duži od osam sati „nije izrabljivanje“. Tvrdi da to može biti dobra prilika i za kompanije i za zaposlene da fleksibilnije rasporede radno vrijeme.
Na tom skupu trebala je govoriti i ministrica rada Bärbel Bas, ali je dan ranije podnijela ostavku na funkciju ministrice i kopredsjednice SPD-a. Kao razlog navela je smrt pastorke, ali i javne napade, između ostalog i iz redova koalicionog partnera. Upravo je njeno ministarstvo zaustavilo reformu na pola puta.
Ključ spora je jedna rečenica iz koalicionog sporazuma – stranke su se obavezale uvesti mogućnost sedmičnog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena. Trenutno zakon dopušta osam sati dnevno, a najviše deset ako se u periodu od šest mjeseci, odnosno 24 sedmice, u prosjeku zadrži osam sati.
Zakon predviđa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, pa iz toga proizlazi gornja granica od 48 sati sedmično. Između dva radna dana obavezan je odmor od 11 sati.
Nacrt ministarstva iz juna zadržao je osmosatni radni dan kao pravilo. Sedmični maksimum dopustio je samo ako ga socijalni partneri dogovore kolektivnim ugovorom i ako se posebnim pravilima osigura da zdravlje radnika nije ugroženo. Pritom bi se sedmični prosjek od 48 sati morao poštovati u periodu od 12 mjeseci.
Nacrt uvodi i obaveznu elektronsku evidenciju radnog vremena. Kompanije s manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagođavanje, one s manje od 50 zaposlenih pet godina, dok bi poslodavci s najviše deset radnika trajno bili izuzeti od elektronskog oblika evidencije.
Koliko bi se sati najviše smjelo raditi tokom jednog radnog dana? Brojka od 13 sati, koja se često spominje, samo je ono što preostaje kada se od 24 sata oduzme obavezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i propisane pauze, odnosno 45 minuta za rad duži od devet sati.
Poslodavci su nacrt dočekali na nož. Predsjednik njihovog saveza BDA Rainer Dulger izjavio je: „Nacrt je prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenicima.“
Oliver Zander, direktor udruženja metalske industrije Gesamtmetall, ocijenio je da to nije reforma, nego „skup maksimalističkih zahtjeva“.
Glavni prigovor je da kolektivni ugovor u Njemačkoj obuhvata tek oko polovinu zaposlenih, pa druga polovina od reforme ne bi imala nikakve koristi.
Promjenama se protive i sindikati
S druge strane, sindikati odbijaju bilo kakve promjene.
Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja porodičnog i poslovnog života, nego do većeg nadzora nad radnim vremenom zaposlenih.
Prema anketi DGB-a, 98 posto zaposlenih prihvata ovakve izmjene, ali ne želi raditi nakon 19 sati.
Silke Zimmer iz uprave sindikata Verdi smatra da je postojeći zakon jedan od najvažnijih zaštitnih propisa koji se ne smije mijenjati. Odbacuje čak i ograničavanje promjena na kolektivne ugovore, iako bi ono moglo povećati broj zaposlenih obuhvaćenih tim ugovorima.
Argumenti protiv dužeg radnog dana ne dolaze samo od sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam sati.
U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada dužeg od deset sati. Udruženje ljekara Marburger Bund upozorava na rizik za sigurnost pacijenata.
Fondacija Hans Böckler otišla je najdalje i upozorila na prijetnju demokratiji – oni koji rade duže od osam i po sati dnevno znatno se rjeđe uključuju u politički, volonterski i društveni život.
Sve je sada u rukama novog ministra
Sada je sve u rukama Alexandera Schweitzera, novog ministra rada. O ključnom pitanju, odnosno o tome hoće li zadržati ograničenje na kolektivne ugovore, još se nije izjasnio.
Ranije je, međutim, istakao da je Njemačka samo tokom 2023. godine imala 1,3 milijarde prekovremenih sati, te poručio da su „potrebni fleksibilni modeli koji moraju odgovarati životu ljudi“. Problem, dakle, ne vidi u premalom obimu rada, nego u njegovoj pogrešnoj organizaciji.
Dopredsjednik Ljevice Luigi Pantisano već ga je pozvao da odbrani dnevno ograničenje. Schweitzerov stranački kolega Dirk Wiese, parlamentarni sekretar SPD-a, pokušava smiriti strasti. Prema njegovim riječima, koalicioni sporazum ne predviđa ukidanje zakona, nego sedmični maksimum uz obaveznu digitalnu evidenciju, kako ne bi bilo neplaćenih prekovremenih sati.
Dogovor se zasad ne nazire. Koalicioni odbor početkom jula usvojio je paket od 34 mjere, ali radno vrijeme nije bilo među njima, a demohrišćani i socijaldemokrati i dalje se razilaze i kada je riječ o sedmičnom maksimumu i o obaveznoj evidenciji.
Prioritet novog ministra je reforma penzionog sistema, pa analitičari ne očekuju da će, uz nju, otvoriti i pitanje radnog vremena. Do tada ostaje na snazi stari zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati na koalicioni sporazum niti na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća ograničenja.
Osmosatni radni dan, star 108 godina, zasad ostaje na snazi – ne zato što ga neko brani, nego zato što se koalicija ne može dogovoriti o tome kako ga ukinuti.
