Fiskalizacija je dugo bila tema privrednika i građana. Novi Nacrt zakona u FBiH najavljuje prelazak na e-fiskalizaciju i e-račune, čime bi se napustili skupi hardverski uređaji. To zvuči moderno i jednostavno, ali brojni komentari ukazuju na tehničke i finansijske izazove, naročito za mala i srednja preduzeća.
Glavne dileme
Pozitivna strana je što bi troškovi mogli biti niži: softver za fiskalizaciju u zemljama regiona iznosi od 10 do 20 KM mjesečno, dok bi hardver otišao u prošlost. Međutim, privrednici strahuju da bi dvostruki sistem – e-fiskalizacija i e-račun – donio dodatna opterećenja, posebno jer u Republici Srpskoj e-račun nije obavezan, pa bi poslovanje među entitetima bilo otežano. Nema puno olakšica ni za one koji posluju sa inostranstvom. Oni naprimjer očekuju da sistem prepoznaje račune na engleskom jeziku, pored b/h/s, što nacrtom nije predviđeno.
Temelj novog sistema je tzv. clearance model – svi računi moraju proći kroz centralnu platformu Porezne uprave prije nego što postanu važeći i to u realnom vremenu. Kvalitet internet konekcije na vašem poslovnom laptopu postaje vrlo bitan. Takav model koriste Hrvatska, Slovenija, Srbija i Crna Gora. On može smanjiti sivu ekonomiju, ali je i tehnički zahtjevan i osjetljiv na probleme s gotovinskim plaćanjem. Odličan je prijedlog (od Udruženja poslodavaca FBIH, nije u nacrtu) da reklamacije računa budu računi sa negativnim predznakom. Nadamo se da će reklamacija, koja je trenutno noćna mora svih korisnika fiskalnih kasi, postati jednostavnija. Pragovi su sporno pitanje za mnoge: prema nacrtu, fizička lica s više od 5.000 KM godišnjeg prihoda morala bi ući u fiskalni sistem. Kritičari predlažu da prag bude 12.000 KM – približno vrijednosti minimalne godišnje plate – kako se povremene male transakcije građana ne bi tretirale kao biznis. Građanin koji naprimjer proda polovan automobil od 20.000 KM transakciju će trebati registrovani kroz sistem i platiti porez. S druge strane kada građanin kupi nešto preko web shopa, moći će samom sebi izdati račun za tu kupovinu.
Veliko nezadovoljstvo izazvala su i izuzeća. Vjerske zajednice ne moraju fiskalizirati pogrebne usluge koje naplaćuju (skriveno pod ozakom djelatnosti S) , dok su privatni pogrebnici to obavezni. Kladionice, igre na sreću, prodavači ulaznica, poštanski operateri, prodavači internet domena su također izuzeti od obaveze fiskalizacije. Navedeni subjekti su izvan fiskalnog sistema, dok su drugi privrednici i građani pod punim obavezama. Komentatori ovo vide kao diskriminaciju i povlašten tretman.
Još jedno pitanje su plaćanja – kartično plaćanje definisano je kao isključivo “gotovinsko”, što je tačno u retail uslovima, ali zbunjujuće i ne odgovara realnosti e-commerca i poslovnih kartica. Bankama se nameće obaveza provjere i odobrenja transakcije od Poreske uprave prije njihovog izvršenja. Postavlja se pitanje da li ćemo imati monopol jednog proizvođača i nekoliko posrednika u pružanju softvera od kojih će svi biznisi ovisiti (iako i trenutno imamo oligopol po ovom pitanju).
Primjeri iz prakse i fiskalni modeli u Evropi
Zanimljiva je i rasprava o motivaciji građana. Nacrt zakona predviđa kažnjavanje kupaca koji ne čuvaju račune, iako inspekcije to nikada nisu primjenjivale. Komentari, međutim, ukazuju na efikasniji pristup – nagrađivanje. Iskustva Portugala, Malte i Slovačke pokazuju da lutrije s računima mogu podstaći građane da traže fiskalne račune: kada račun postane “loto listić”, poreska disciplina raste, makar i privremeno.
U Evropi se danas primjenjuju tri osnovna modela fiskalizacije:
Clearance model, dominantan na Zapadnom Balkanu i u dijelu Centralne i Istočne Evrope, tačnije u državama sa visokim procentom sive ekonomije (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Albanija, Crna Gora, Slovačka, Mađarska, uskoro i BIH ). Svaki račun mora proći kroz centralnu platformu poreske uprave prije nego što postane važeći. U ovim zemljama udio sive ekonomije iznosi od 25% BDP-a u Hrvatskoj, do 33% u BiH i čak 34% u Albaniji.
Kontrolni model (hardver + softver), koji trenutno koristi BiH, a uskoro napušta, prisutan je u zemljama poput Austrije, Njemačke, Italije, Poljske i Francuske. On se oslanja na fiskalne uređaje i naknadno slanje podataka, bez obaveznog real-time clearancea. Ovo su države sa nešto nižim udjelom sive ekonomije od 9% BDPa u Austriji, 11% BDP-a u Njemačkoj do 22% u Poljskoj.
Bez fiskalizacije funkcionišu zemlje s visokom poreskom disciplinom i niskim udjelom sive ekonomije – Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Nizozemska, Belgija, Švicarska, neke nordijske zemlje. Tamo bi strogi sistem bio skuplji od samog problema, jer je udio sive ekonomije u prosjeku niskih 7–11% BDP-a.
Zaključne dileme
Nacrt zakona o fiskalizaciji u FBiH nosi potencijal za modernizaciju, ali i niz nedorečenosti. Ako država uspije zadržati troškove niskim, uskladiti entitetske razlike i izbjeći diskriminaciju među djelatnostima, zakon bi mogao biti koristan korak naprijed. Ako ne, mogao bi postati skupi administrativni teret. Države u kojima je poreska odgovornost visoka, a gotovinska plaćanja i siva ekonomija niski ne trebaju ovako strog sistem fiskalizacije. Fiskalizacija nije samo tehničko pitanje, nego pitanje povjerenja između države, privrede i građana. Koliko će Federaciju BiH koštati nova fiskalizacija? Ako nema javnih podataka ni za Hrvatsku, Crnu Goru ni Albaniju, pretpostavljam da je riječ o skupom procesu. Iz kojih sredstava će se finansirati – budžeta, EU fondova ili novih dugova?
Piše: Adela Ramić
