Rat u Siriji ulazi u završnu fazu, ali bitka za unosne poslove na obnovi te zemlje tek počinje između regionalnih i globalnih sila.
Početni ulog vrijedan je oko 400 milijardi dolara, koliko iznosi samo šteta od razaranja u sedmogodišnjem sukobu, ne računajući koncesije za resurse u Siriji, od kojih su pojedini, prevashodno naftni izvori, među akterima rata već bili predmet utrke za to ko će prvi do njih stići, zauzeti ih i obezbijediti sebi njihovu eksploataciju nakon proglašenja mira u zemlji za koju se ne vidi kako bi mogla izbeći da ne ostane rasparčana na nekoliko feuda pod dominacijom lokalnih i stranih snaga.
Tokom rata, važilo je da su spoljni akteri, uz sve međusobne trzavice, postojano na strani ili vlasti ili opozicije, dok je za sirijske pobunjeničke grupe ponekad bilo teško reći gdje su u savezništvu, a na kojim će mjestima potezati puške i minobacače jedni na druge.
Za rekonstrukciju će, izgleda, važiti nešto drugo. Rusija i Iran, oboje pokrovitelji predsjednika Bašara el Asada, već su se sudarili u nekim poslovnim interesima u Siriji. Sporazumi koje je Teheran sklopio s Damaskom, poput onih oko mogućih koncesija na mobilnu telefoniju i crpljenja fosfatnih ruda, praktično su blokirani, prema podacima „Fajnenšel tajmsa”, pošto se ispostavilo da sirijske vlasti pokušavaju da privuku jače investitore: Ruse, ali i Kineze. Iranci su, koliko je poznato, samo u kreditima obezbijedili Asadu oko 4,6 milijardi dolara, dok su na održavanje njegove vladavine, šaljući mu ljudstvo i oružje, ukupno potrošili i više od toga, ali im se to, osim u smislu strateškog pozicioniranja na Bliskom istoku, gdje su okruženi neprijateljima, zasad nije isplatilo.
Još jedno nepisano pravilo ne važi nužno za obnovu Sirije. Onaj ko daje novac za podizanje zemlje iz ruševina zauzvrat obično dobija i politički uticaj. Ovdje, međutim, Rusija mami Evropsku uniju, ali i, sudeći po izvorima Rojtersa, SAD da ulože u rekonstrukciju Sirije, to jest onih dijelova koji su u rukama Asada. Osim što bi time sa sebe skinula dio finansijskog tereta, Moskva bi na taj način izvukla od Brisela i Vašingtona prećutno priznanje legitimiteta Asadove vlasti, što podrazumijeva i učvršćenje ruskog uticaja i vezivanje ruku Zapada.
Mada Rusija baca i taj mamac da bi obnova Sirije ubrzala povratak izbjeglica, do ovog trenutka se nisu upecali ni Amerikanci, koji su predaleko da bi im to bilo previše važno, pa ni Evropljani. Njihov zajednički stav je da očuvanje vlasti Asada nipošto nije garancija da će povratnici naći mir koji neće naposljetku biti prekinut novom pobunom i talasom migracija. Štaviše, i EU i SAD upozoravaju Ruse da bi planirana ofanziva sirijskog režima na posljednje veliko pobunjeničko uporište, Idlib, mogla pokrenuti egzodus barem oko 700.000 ljudi, gotovo veličine onog koji je Evropu zadesio 2015, na vrhuncu migrantske krize.
To što rat i dalje nije završen i što je nemoguće čak ni biti siguran da se Turska neće i vojnim sredstvima usprotiviti ofanzivi na Idlib samo je početni razlog iz kojeg je ulaganje u obnovu Sirije veoma nesiguran posao. Ta zemlja nema prirodne resurse nalik iračkim: nafte je mnogo manje i slabijeg je kvaliteta, pa za njom ne može biti ogromne jagme kakva se uvjek obrušavala iz inostranstva na istočnog sirijskog susjeda. Dobar dio sirijskih izvora pao je u ruke Kurda, u blizini su i ostaci snaga Islamske države, te će eksploatacija nafte biti otežana na sve zamislive političke i bezbjednosne načine.
Nadalje, za zapadne sankcije Asadovom režimu mora se očekivati da će ostati na snazi, što znači da će i onaj kome pripadne crpljenje nafte i korišćenje ostalih sirijskih resursa imati veoma ograničene kupce za svoje proizvode. Ovo je naročito osjetljivo za Rusiju i Iran, koji se i sami zlopate sa zapadnim, to jest američkim sankcijama, i međunarodna tržišta su im već drastično sužena. Na sirijskom pak niti ima novca za kredite niti potrošača sa solidnom i stabilnom kupovnom moći.
Kini bi, jer nije opterećena ni sankcijama niti unutrašnjim ekonomskim problemima kao što su to Iran i Rusija, bilo lakše da se ubaci u ovaj posao. Ali, to je zasad samo predmet spekulacija, koje su podstaknute i nedavnom izjavom kineskog ambasadora u Siriji da bi vojne jedinice pod komandom Pekinga mogle pomoći Asadu u Idlibu i negdje drugo. Kina je, kako je zimus pisao „National interest”, prije početka rata bila glavni trgovinski partner Sirije i veliki ulagač u njenu naftnu industriju, s ugovorima vrijednim na milijarde dolara koji su ostali neiskorišćeni zbog početka sukoba.
Jedini strani investitor koji je, osim Rusije i Irana, dosad dao novac za obnovu Sirije jeste onaj čija je računica čisto politička i kojem se Asad i njegovi pokrovitelji nikako nisu nadali: Saudijska Arabija. Ona je, kako su to objavile SAD, dala 100 miliona dolara za stabilizaciju sjeveroistočnih dijelova Sirije, koji su u rukama Kurda i pod uticajem njihovih američkih zaštitnika. Saudijci od toga ne mogu zaraditi, niti bi valjalo pretpostaviti da im je na srcu dobrobit Kurda i Sirije uopšte, ali na taj način mogu zamrsiti planove svojim arhineprijateljima Irancima.
Natezanje oko rekonstrukcije Sirije samo pokazuje koliko je ta zemlja daleko od istinskog mira, koji se ne može zasnovati tek na utihnuću oružja nego i na političkom sporazumu svih stranih sila upetljanih u ovaj rat.
Biznis.ba / Politika.rs
