Novo pozicioniranje Hrvatske spram pitanja proizvodnje atomske energije otvara stare prijepore o njezinoj ekološkoj prihvatljivosti i propuštenim šansama masovnijeg uključenja kućanstava u proizvodnju električne struje.
Hrvatska se početkom ovog mjeseca svrstala među deset zemalja članica Europske unije koje zahtijevaju uvrštavanje energije iz nuklearnih centrala u tzv. zelenu taksonomiju. Preciznije, to bi značilo da se upotreba atomske fisije u energetske svrhe može financirati EU-sredstvima ravnopravno s iskorištavanjem obnovljivih izvora poput sunca ili biomase. Vijest je dočekana kao zaokret u odnosu na dosadašnju razmjerno nerizičnu energetsku politiku, tj. na pristup njezinu ekološkom aspektu, premda Vlada Republike Hrvatske zastupa posve suprotno stajalište.
Obratili smo se dopisno tim povodom i samoj hrvatskoj izvršnoj vlasti, ali nismo dobili nikakav odgovor do trenutka objave ovoga članka, pa se možemo osloniti isključivo na njezine ranije iskaze. Problemi s nuklearnom energijom tiču se prvenstveno brige o proizvedenom radioaktivnom otpadu, s kojim RH ni sad ne zna točno ni dugoročno što bi činila, a zasad je posrijedi samo dio koji preuzima iz NE Krško u Sloveniji. Naime, vlasnici te centrale, kao i korisnici dobivene energije, ravnopravno su Slovenija i Hrvatska, baš kao što zajedno moraju zbrinjavati nastali otpad.
Iščekivanje spasonosne fuzije
Jasno je da deponiranje radioaktivnih tvari u zemljama Trećeg svijeta uz naknadu, ipak globalno nije rješenje koje poštuje ekološka načela, kamoli ona općemoralna. Stoga se planeri boljih rješenja u svijetu uzdaju u daljnji razvoj tehnologija nuklearne fuzije kojom bi se oslobodila nova energija, dok bi goriva materija odnosno otpad iz fisijskih elektrana bio pretvoren u stabilniju materiju. Uz prigodno razmatranje dostupnih mogućnosti, međutim, u Hrvatskoj je razmjernu pomutnju unijela objava državne Hrvatske elektroprivrede o skoroj gradnji solarnih elektrana „ukupne snage pola Krškog".
Nedoumica se tiče pitanja, dakle, je li tu možda riječ o stanovitom proturječju i je li nedosljedno s jedne strane zalaganje za atomske elektrane, a s druge za fotonaponska čista rješenja. Hrvatska Vlada priklonila se poziciji da anuliranje emisija ugljičnog dioksida neće biti moguće bez nuklearne energije, samo uz pomoć izvora kao što su vjetar, sunce, geotermalna vrela ili drvna sječka. Njezino polazište ovih tjedana neminovno dolazi u korelaciju i s činjenicom naglog poskupljenja naftnih derivata i plina kojima se predviđa krajnje burno tržište u narednim godinama.
Problem neznanja i needuciranosti
Analitičarka energetskih politika i prilika Nina Domazet, ujedno glavna urednica specijaliziranog hrvatskog portala Energetika.net, smatra da se ne smije gubiti iz vida to što je Hrvatska već proizvođač nuklearne energije. „Iako se iz optike politike najčešće čini da Hrvatska nema ništa s tim", rekla nam je Domazet, „ona je ipak suvlasnica i korisnica pola NE Krško. A ta elektrana već je desetljećima pouzdan element sigurnosti opskrbe električnom energijom, koja je u zelenoj energetskoj tranziciji očito energent prvog izbora."
„Obnovljivci i nuklearna energija smatraju se zelenom energijom i po mom mišljenju ne bi smjeli isključivati jedni druge, a nuklearna energija trebala bi svakako biti sastavni dio zelene taksonomije EU-a", drži ona, naglašavajući da pritom Hrvatska ima odlična iskustva s nuklearnom energijom, čija primjena se u ovom slučaju pokazala sigurnom. Hrvatski građani, za razliku od slovenskih, svejedno imaju izrazitu odbojnost prema njoj, čemu uzroke naša sugovornica locira uglavnom u neznanju i needuciranosti, a to bi bio problem nadležnih strukovnih institucija, kao i obrazovnih te medijskih.
Teško dosežan niskougljični cilj
„No hrvatski potpis na izjavu o taksonomiji, bojim se", nastavlja Nina Domazet, „može se promatrati isključivo kroz prizmu diplomatskog solidariziranja sa zemljama koje zaista i računaju na nuklearnu energetiku, za razliku od nas koji je se olako odričemo. Ne vjerujem da će naša vlada ići za mogućim partnerstvom u dogradnji NE Krško 2, što će se vremenom najvjerojatnije pokazati propuštenom prilikom." Drugim riječima, vjerojatno je presudan bio zagovor velikih europskih korisnika nuklearne energije, među kojima daleko prednjači Francuska, dok Hrvatska ostaje suzdržana u akcijskom pogledu.
„Posrijedi je zanemarivanje šansi tim više što će Hrvatska svoje niskougljične ciljeve teško dosegnuti s obzirom na ograničen teritorij i ekološku prihvatljivost 'obnovljivaca', i zato bi trebala čim prije osnažiti primjenu sunčeve energije, prvenstveno na mjestu potrošnje, na čemu se i dalje puno premalo radi, u svakom pogledu", zaključila je Domazet. U tom segmentu, govoreći o tzv. energetskoj demokratizaciji s masovnom solarizacijom kućanstava i njihovim priključenjem na javni sustav, ona se definitivno slaže sa stavovima ekoloških aktivista.
Oni pak nipošto ne smatraju nuklearnu energiju čistom i niskorizičnom, ako uzmemo u obzir proglase npr. Zelene akcije, najveće hrvatske nevladine organizacije u tom području. Štoviše, ističu da Hrvatska ne bi smjela ući u aranžman za drugi blok Krškog, jer mora imati na umu činjenice seizmički trusnog područja okolice Zagreba i generiranja visokih emisija CO2 u lancu opskrbe nuklearnih elektrana. Primjerice, tu su procesi rudarenja i transporta, pa se atomska energija može tek uvjetno pribrojiti onima čistim, a na koncu se uvijek ispostavlja i neriješeno pitanje brige o otpadu.
Loša struktura energetike
Hrvatska će uza sve te prijepore ipak morati nekako izaći na kraj s konstantnim energetskim deficitom i lošom strukturom svoje energetike u kojoj glavno mjesto zauzimaju stare hidroelektrane. Njezina bilanca s električnom strujom izgleda tako da se godišnje potroši preko 17 teravatsati, od čega su tri do četiri teravatsata uvoznog porijekla, ako odbijemo dio koji se paralelno izveze. Što se tiče energetske slike u totalu, Hrvatska je, prema statistikama iz 2019. godine, potrošila oko 406 petadžula energije te proizvela svega oko 201, dok je uvoz iznosio približno 329, a izvoz 122 petadžula.
Pogled na udjele u proizvodnji ukupne primarne energije otkriva da Hrvatska tek nešto više od jedne trećine dobiva iz obnovljivih izvora i hidropotencijala, a po malo manje od trećine iz ugljikovodika te, naposljetku, ogrjevnog drva. Taj se omjer mijenja veoma sporo, ali upravo on je presudan u borbi s klimatskim promjenama, i stoga će nove energetsko-političke metode morati biti kudikamo efikasnije od dosadašnjih. No bilo atomske energije u Hrvatskoj nešto više ili manje, promjene definitivno neće biti izvedive bez masovnog uključenja građana tj. kućanstava u javni proizvodni sustav.
(DW)
