Prema najnovijem izvještaju Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) iz Sjedinjenih Američkih Država, sudovima u BiH ne vjeruje 80 posto građana.
Osim toga, neefikasnost sudova u BiH ozbiljna je prijetnja cjelokupnom ekonomskom sistemu u državi. Izvršni postupci vode se po nekoliko godina pa se postavlja pitanje zašto uopšte postoje zakoni, kada ih sudovi i sudije ne poštuju.
Kako to izgleda u praksi, pokazuje primjer prodaje nekretnine “FA Autocentar” u Sarajevu. Prodaja traje od 2014. godine, ravno deset godina. Tražilac izvršenja - Uni Credit banka tako već deset godina ne može da naplati sredstva. Također, potencijalni kupac već dvije godine ima deponovan depozit i čeka proglašenje pobjednika, ali nema uvid stanje sa ponudama, koje su nerealno visoke u ovom predmetu i ne zna da li su ih ponuđači uplatili.
Na to je na samom ročištu upozoravao Općinski sud u Sarajevu te tražio da se postupi po Članu 90. stav 5. što je tadašnja sutkinja odbila i na taj način grubo prekšila Zakon, a što se dokazuje presudama Kantonalnog suda u dva slučaja (Predmet broj: 65 0 Ip 195036 18 Pž 2 i Predmet broj: 65 0 Ip 231396 18 Pž 2) gdje se desila ista, već uhodana ”shema“ zloupotrebe propisa, tumačeći Zakon na način da samo prva tri ponuđača imaju pravo biti na rang listi.
U nastavku citiramo Član 90. Stav 5. “Ročište za nadmetanje i prodaja”: Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nepokretnost prodata najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uslovi.
Kako je ponuda konkretnog kupca zadovoljavala uslov iz Člana 90. stav 5. od sutkinje Mirsade Helić traženo je da predmet privede kraju. No, to se nije desilo, a u međuvremenu sutkinja Helić je preminula.
Predmet je preuzela sutkinja Nedžmina Branković, no stvari se ne miču. Inače, Federacija BiH ima Zakon o izvršnom postupku koji u svom Članu 5. propisuje “hitnost i redoslijed postupanja” - 1.) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno; (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
U Općinskom sudu Sarajevo pokušali smo dobiti odgovore, no rečeno nam je kako predsjednik i sudije ne mogu komentarisati konkretne predmete.
Tako konkretni predmet ostaje obavijen velom tajne. Postavlja se pitanje kakva je to javna prodaja koja je tajna za javnost i potencijalne kupce. Jesu li iza svega tajni interesi?
Postavlja se i pitanje štete koja se nanosi potencijalnom kupcu, ali i dobiti koju neopravdano stiče dužnik korištenjem nekretnine te štete koju trpi država jer nema plaćanja poreza na promet nepokretnosti. Naime, na ovaj način, neaužurnim vođenjem postupaka, poreske uprave propustile su naplatiti ogromna sredstva i prihode u javne budžete.
Također, dužina trajanja postupaka ne prati vanjske faktore, odnosno dinamične promjene na tržištu, inflaciju odnosno povećanje cijena na tržištu nekretnina. Tako procjene koje su vršene prije sedam godina u odnosu na današnje više nisu relevantne.
Niko se ne pita ko će nadoknaditi nastalu štetu po potencijalnog kupca, niti postavlja pitanje dobit koju je ostvario dužnik koji je cijelo vrijeme trajanja postupka imao mogućnost neosnovanog bogaćenja, a na što je direktni uticaj imao sud.
Ta i takva šteta nanesena državi i kupcu, zasigurno se neće namiriti blagom kaznom predmetnom sudiji. Na koncu, sudije se nerijetko u javnosti žale na pritisak na sud, što je potpuno netačno. Naime, u ovom i nizu drugih sličnih slučajeva, umjesto da se čeka godinama, od sudija se traži samo da donesu odluku, bez prejudiciranja kakva će ona biti.
