To je sažetak članaka koji su izašli na svim specijaliziranim poslovno-političkim platformama i stručnim biltenima zapadnih think-tankova. Najopsežniji rezime dao je David Salvo. On je ekspert Alijanse za osiguranje demokracije, uspostavljene u ljeto prošle godine u sklopu German Marshall Fund of America, institucije koju je u Washingtonu osnovala njemačka vlada 1972. godine u znak zahvalnosti za američku poslijeratnu pomoć ekonomiji i izgradnji demokratskog društva. Ovogodišnju proslavu 70. godišnjice ”Maršalova plana” vodili su tu Angela Merekel i dr. Henry Kissinger.
Ruska penetracija
Posebni desk ”Alijanse za sigurnost demokracije” otvoren je nakon pošto su na zajedničkom sastanku 2016. godine šefovi CIA, FBI, NSA i Direktor nacionalnog obavještajnog ureda ustanovili da se Rusija, aktivnim mjerama umiješala u američke izbore. Formulirali su vrlo široku agendu – nakanili su ”spriječiti, onemogućiti i poskupiti” svaki nasrtaj na demokraciju, i to ne samo u Americi. I zaista, David Salvo, stručnjak za Rusiju, zapravo je zpecijalizarn za Balkan. Završio je odgovarajući studij na Georgetown University i fluentno govori ”srpsko-hrvatski”. http://www.gmfus.org/profiles/david-salvo Također, bavi se i centralnoazijskim zemljama, što se sve skupa smatra ”vanjskim perimetrom” u koji Rusija pokušava prodrijeti ekonomskim i nekonvencionalnim sredstvima što joj stoje na raspolaganju.
Zaključak koji Salvo nudi u svojoj analizi jest – Rusija pokušava politički destabilizirati Bosnu i Hercegovinu tako što investicije u ekonomiju i političke figure u Republiciu Srpskoj pojačava stvaranjem snažnog ekonomsko-političkog lobija među Hrvatima u Federaciji BiH! To je jedna golem ekonomski pothvat gotovo nesaglediva domašaja, koji zapravo ide preko Zagreba. Ekonomsku dominaciju Rusije u energetskom sektoru u Hrvatskoj pokušava se – do sad jako uspješno – proširiti i na Hercegovinu.
U istraživanju lokalnih kombinacija u Mostaru najvažnija je platforma bio sarajevski politički webzine ”Žurnal”, koji uvijek pouzdano citira američke izvore, dok oni zauzvrat citiraju ”Žurnal”. Nemoguće je provesti neku ozbiljniju investigaciju bez terenskih operativaca koji, zahvaljujući poznavanju ljudi i prilika, pribave podatke tko/što/gdje, na kojima možeš utemeljiti analize. Sirovina se pak publicira preko ”Žurnala” pa omogućuju da se poveže ova nevjerojatno kompleksna priča. http://zurnal.info/novost/20882/ppd-otkupljuje-dugove-za-struju-i-uvodi-ruse-u-kompaniju Da se zaplet shvati, treba početi s kraja, iz Mostara, pa od biznis-logike i političke operative eventualno doći do zaključka koje kao premisu nudi vašingtonski think-tank.
U Mostaru, dakle, postoji veliki kombinat Aluminij d. d. Osnovao ga je u davnini ”Energoinvest”, kao bazični pogon avio-industrije koja je tu proizvodila cijele sekcije za američke putničke avione ”Boeing” i gradila sve jugoslavenske borbene avione i helikoptere. No, sad je to gola sirovinska tvornica, koja izvozi 170 milijuna eura godišnje, kao najveći BiH izvoznik, te zapošljava oko 800 radnika, ali je, kao i sva ekstenzivna industrije, u gubitku, što zbog cijene sirovine koja je opterećena europskim carinama (oko 4,5% za članice CEFTA) te cijenom struje, budući da energent ima najveći udio u trošku stvaranja njihova proizvoda koji nema naročitu dodanu vrijednost.
Da izmaknu škarama u kojima nastaje gubitak, vrijedni poslovnjaci i ostali likovi povezani s tom političkom tvornicom u paradržavnom vlasništvu Herceg-Bosne, isposlovali su – ukidanje carine na sirovinu, nelegirani aluminiji. Sirovine ima napretek na svjetskom tržištu – kod Rusa i Kineza, pa se EU od tog jeftinog importa brani, a Trump je upravo uveo zaštitinu carinu (i izuzeo EU), ali ovdje je sad načinmjena mala rupica. Europa će kao i do sad financirati BiH, a BiH, odnosno Federacija, uvozit će iz Rusije aluminij mimo zapadnjačkog carinskog bloka. No, to je tek početak ove kombinacije.
Plin i struja
Mostarski ”Aluminij” ima tri pogona. U prvom, Elektrolizi, može proizvesti 130.000 tona primarnog metala za dalju obradu, ali to je povezano s divovskim troškovima za struju – Elektroliza sprži 20% ukupne bosanskohercegovačke potrošnje električne energije! Druga dva pogona, Ljevaonica (proizvodnja ingota) i Anode (prizvodnja anodnog aluminija za varanje) koriste kao energent – plin, koji je do sad činio 2 posto ukupnih troškova kombinata na godišnjoj razini.
Lako su se domislili što da se s tim napravi – treba ubit Elektrolizu i osigurat uvoz sirovine iz Rusije (iako nitko ne spominje Rusiju, nego ”svjetsko tržište”, ali sve je jasno iz opće perspektive). Uz ruski aluminij ide i – ruski plin, koji se sad dobavlja preko Luke Ploče, od poduzeća PPD, koje distribuira energent kremaljske megakorporacije ”Gazprom”.
Gazprom je upravo potpisao desetogodišnji ugovor s poduzećem PPD, registriranom u Vukovaru i vođenom iz Zagreba, za izvoz deset milijardi prostornih metara plina, što je oko 20 milijardi dolara! Za te pare možeš kupiti cijelu Hrvatsku. To će zastupniku u plinskoj trgovini uz ostalo omogućiti da napravi ”ratnu kasu” za borbu s očekivanom konkurencijom. Ako se zaista materijalizira LNG na Krku, pa tu poteče katarski ukapljeni plin, koji je skuplji, košta oko 213 dolara za 1000 prostornih metara, dok ruski na njemačkom tržištu ide od 179 do (očekivano) 190, ruski zastupnik moći će pet godina cijenu dampirati dok ne uništi konkurenciju, pa zatim izgubljeno povrati kao kao monopolist. To je standardna procedura u poslovnom svijetu. Zato je, međutim, ključno, dobiti dugoročne ugovore s potrošačima i to najbolje onima u državnom vlasništvu, za koje odgovara proračun.
PPD već ima silno unosne ugovore s HEP-om (firma ”Više od struje” upravo je strahovito povećala cijene za privatne potrošače), kutinskom Petrokomijom (koja svake godine proizvodi divovske gubitke koje pokriva država) te sa zagrebačkom plinarom (račune naplaćuje Zagrebački Holding vrlo ažuran kod ovrhe). Uskoro će se toj niski ovisničkih potrošača (kao onih u tv-seriji ”Žica”) dodati i – Mostarski ”Aluminij d. d.”.
Ako Alumnij ubije Elektrolizu, riješit će se računa za struju, a s ukidanjem carine (što je ekspresno prošlo u skupštini Federacije BiH i zatim na ”saveznoj” BH-vladi pod pritiskom hrvatskih zastupnika i funkcionera) državni budžet izgubit će zanemarivih 36 milijuna maraka (18 milijuna eura), što nije bitno, jer cijelu bilancu te jedva skrpljene kompozitne države na kraju, kao i uvijek, krpa Europa.
Sve skupa ne čini se strašno – evo, ljudi su se snašli, malo su nešto prekombinirali, pa će oživjeti svoj jedini industrijski pogon, makar i uz pomoć Rusa… No, zamisao je tu ipak malo šira.
Preuzimanje Aluminija
Zbog Elektrolize, Aluminij duguje oko 90 milijuna eura Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (EP HZ HB). Firma nema boniteta (u banani je) pa je garancije na taj dug dao – PPD BiH, tvrtka-kćer vukovarskog zastupstva sibirskog plina na Balkanu. Ne samo to, nego je ”doprinio likvidnosti”, a zatim, kako piše dobro upućeni ”Žurnal”, sprema se otkupiti sav dug za struju (po diskontnoj cijeni za naplati teško naplativih dugovanja) i zatim zatražiti prinudnu naplatu preko banke u kojoj bakare i ”Aluminij” i PPD, a to je, naravno, ”Sberbank”. Tako PPD može za kikiriki postati – većinski vlasnik mostarske firme (za koju se, doduše, nitko drugi ne otima).
Sad se tu pojavljuje i mala ”politička nadgradnja”. Prilikom potpisivanja ugovora PPD-Gazprom, ruski ammbasdor u Sarajevu Petar Ivancov pohvalio se da je ”službena Moskva informirana o relaksaciji poslovanja Aluminija” (piše na službenim stranicama ”Aluminij d. d.”) te dodao (u intervjuu za ”Večernji list”) kako je potrebno ”hitno riješiti hrvatsko pitanje u BiH” (znači prijepor oko izbornog sustava). Zauzvrat, Dragan Čović, šef HDZ BiH izjavljuje da ”europske i NATO-integracije nisu prioritet za BiH“. No, to je zbilja ozbiljan zaokrat i vrlo teška izjava. A što je onda prioritet za BiH, ako nisu NATO i EU-integracije? Znači li to da se on skupa s Dodik s kojim je razvijao prijateljstvo na ”taktičkoj razini”, sad strateški povezuje, i to tako da se tu upliće izravno Moskva? Rusija sponzorira Republiku Srpsku – dala je kredit od 300 milijuna eura, a umjesto naplate, prebila ga je ”starom štednjom”, državnim klirinškim dugom nepostojeće države Jugoslavije. To još nisu ni za koga drugoga napravili…
Znači, Čović i Dodik nisu za NATO, a nije to ni Sarajevo jer, što god ondje pričali, kad si u NATO-u, slijedom događaja uvijek dođeš u situaciji da moraš ispaliti ”Hellfire” na neku skupinu muslimana. Znači, nitko nije za NATO, a onda ni za EU, što, uostalom,”nije prioritet”. Prioritet je da se privatizira ”Aluminij d. d.”, piše ”Žurnal”, kao i rudnik boksita u Posušju, što je posebno pametna stvar, jer će, ožive li proizvodnju, i tu morati dopremiti radna snaga iz najzaostalijih bosanskih krajeva, kao što se angažiraju i kod Srba, jer u njihovoj najvećoj greađevinskoj firmi, koja radi i u Srbiji, ne mogu naći radne snage u Republici, nego ih na ”gangove” uzimaju u Federaciji. Hercegovci idu u Zagreb i Njemačku, ali doći će Bošnjaci koji tu zemlju osjećaju kao svoju.
Tko je pak spojio Čovića i njegovu ekipu s momcima iz PPD-a? Pa sve je išlo redovnim, poslovnim linijama. Plin za Aluminij dobavlja se preko luke Ploče. Novi lučki terminal za ukapljeni naftni plin privatiziran je, PPD posjeduje 25% dionica, a jedini je investitor u izgradnju i rekonstrukciju tih novih instalacija. Tko su ostali dioničari? Ne zna se. Većinu određuju udjeli parkirani u advokatskim kancelarijama koje čuvaju anonimnost ulagača. No, šema je dosta jasna – tu je terminal, tu je željeznička pruga kojom stižu cisterne jedine hrvatske privatne željezničke kompanije (Croatia Express), a ona je u vlasništvu PPD-a. Tim željezničkim europskim koridorom 5c, zvanim ”bosanskim kolosjekom”, vozi se od 1879. na relaciji Ploče – Mostrar – Budimpešta.
Tko je glavni poslovnjak u Luci Ploče, zadužen za ovaj krak plinskog biznisa? To je Josip Jurčević, član Uprave Luke Ploče d. d. zadužen za ”korportaivne poslove”, ”odabir i kupovinu novih trgovačkih društava”, ”pripremu dokapitalizacije određenih trgovačkih društava” i ”rad na novim investicionim projektima”. Ovoga Josipa Jurčevića ne treba miješati s prof. Josipom Jurčevićem, desničarskim bardom i autorom knjige ”Bleiburg”. Ovaj je J. J. od 2008. do 2013. po zanimanju obavještajac (razvjedčik, rekli bi Rusi) i dok je u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji (SOA) upravljao Tomo Karamarko, bio je ondje šef personalne uprave, te ključni čovjek Milijana ”Vase” Brkića.
Privukao je javnu pažnju ponašajući se kao svaki hercegovački tajni agent iz filmskih komedija. Na plaći državnog činovnika vozikao se naokolo u BMW-u 6. Njegovu ženu istraživao je USKOK jer je na malen udio u nekretninskoj firmi ”Opatovina projekt” (koja je propala uz goleme dugove koji nisu nikad sanirani) dobila od ”Hypo Leasing” kredit od 20 milijuna eura. Ništa specijalno. Sve je to pokrio jorgovan i šaš, a Jurčević se sad ukazuje kao ključni operativac u širenju velike poslovne mreže plinskog biznisa na Balkanu. Kao što piše vašingtonski eskpert David Salvo, tim se pothvatom upravlja iz Kremlja.
Čović dobiva podršku u ruskom propagandnom servisu ”Sputnjik”, s vrlo aktivnom područnom centralom u Beogradu. Ali, osim ruske, ovi poslovno-politički manevri privlače veliku pažnju i na zagrebačkom Pantovčaku.
Prilikom posjeta Mostaru, Predsjednica je posjetila ”Aluminij” i ohrabrila ih u njihovim nastojanjima. To sve ima politički rezon – Rusi će podržati Hrvate (puno će im to pomoći), a njen najbliži saveznik u HDZ-u, vođa je ”institucionalne desne struje” Milijan ”Vaso” Brkić. On je tu itekako zainteresiran – ovo je njegov rodni kraj, a Jurčević mu je dugo bio ”poručnik”.
Brkić u Sabor nije biran glasovima te hrvatske prapostojbine u 11. izbornoj jedinici, gdje je HDZ skupio tek nešto više glasova od Furija Radina za kojega su glasali samo Talijani. ”Vaso” je išao u II izbornoj jedinici (Zagreb – Dubrava, Sesvete i dalje do Bjelovara). Fasovao je oko 9,600 preferencijalnih glasova, nešto manje od vodećeg Zlatka ”Hase” Hasanbegovića, a s njima je u Sabor upao i ”Vasin” čovjek, Andrija Mikulić, šef zagrebačke organizacije dobivši samo tisuću preferencijalnih glasova, jer je bio visoko na listi.
Cijela ta ekipa duboko implantirana u HDZ posredno je i neposredno vezana za Predsjednicu. Sačinjavaju desnicu, a neki od njih su, bogami, vezani i za Ruse. Uopće, hrvatska državna politika – vanjska politika – rascijepila se u posljednje vrijeme i dok s jedne strane premijer Plenković drži europski kurs, što znači Zapad, Bruxelles, Berlin, Washington i sve po redu i po spisku, na Pantovčaku se stvara jedna grupacija koja očito misli da ”NATO i EU nisu prioritet”, ne samo za Bosnu i Hercegovinu.
Zaključak? Uočavamo da svevideće oko vašingtonsko promatra netremice, think-tankovi su dali uzbunu, te analizirali ponašanje aktera i identificirali njihove interese. Čas za djelovanje nije možda još došao. Neke tektonske promjene dogodit će se u medijima i u energetici, ali to možda neće biti još sutra, dok će politička egzekutiva vjerojatno uslijediti tek kad se pripremi teren. Neće se odmah pisati ”crne liste”. No, već iz ove daljine čini se – izgledi da Predsjednica dobije nominaciju svoje stranke na sljedećim predsjedničkim izborima, smanjuju se iz dana u dan. Ona je već antagonzirala previše decision-makera na Zapadu, ali joj još nitko ne alocira krivnju niti je javno povezuje s ovom ruskom kabalom, iako njen muž otvoreno radi za veliku firmu anonimnih vlasnika iz St. Petersburga.
Drugi je važan zaključak – hrvatski mediji potpuno su ugušili ove ključne informacije, što znači da su i sami uključeni u istu interesnu mrežu. Možda su novinari nekvalificirani ili potplaćeni, ali ogluha je tako potpuna da je teško povjerovati da se zavjera samo na to svodi. U hibridnom ratu najmoćnije je već prokušano oružje mukle hrvatske šutnje.
