Privredna struktura, posmatrano kroz prizmu vlasništva nad kapitalom, podijeljena je, narodskim jezikom rečeno, na ravne časti. Posmatrajući efikasnost mjereno ostvarenom neto dobiti, situacija je mnogo drugačija u korist privatnih preduzeća. Privatna preduzeća su u 2018. godini ostvarila dobit korigovanu za gubitak u iznosu od 1,17 milijardi KM, dok je dobit preduzeća korigovana za gubitak u vlasništvu javnog sektora 83 KM. Ukoliko ste investitor ili neko ko odlučuje o investicijama, gdje biste uložili? Posmatrajući samo ove dvije veličine, logično je da se uloži novac tamo gdje za datu jedinicu novca dobijete više novca. Logika nalaže da se novac ulaže u privatni sektor. Međutim, prinos na taj novac ima i drugu stranu medalje, za koju svaki racionalni investitor mora da vodi računa. Veći prinos znači veći rizik. Rizik je kod nas pogrešno shvaćen kao negativan kontekst, neka šteta… loš događaj.
Međutim, izvorno rizik pojmovno ima dvije strane, jedna strana su šanse, dok je sa druge strane opasnost. Shvatanje kineskog znaka za rizik to potvrđuje. Ukoliko posmatramo istoriju Kine u posljednjih 2.000 godina, dolazimo do informacije da je Kina imala oko 500 careva, ukoliko je svaki car imao određeni broj savjetnika, dobijamo prilično veliki intelektualni kapital i visok nivo znanja. Tako da je korisno prihvatiti tuđe znanje koje je zasnovano na dugoj istoriji. Kada smo razumjeli da je rizik, ne samo šteta nego i nagrada, možemo nastaviti sa tvrdnjom da veće nagrade donose i veće rizike. Odnosno veća šansa znači i veću opasnost. Kao prilog ovoj tvrdnji navodimo činjenicu da je rizik veći u privatnom nego u javnom sektoru, jer sa manjim kapitalom ostvarujemo veću dobit i što je prosječna vjerovatnoća bankrota javnih preduzeća 14 %, dok je kod privatnih preduzeća 17%. To što je veći rizik u privatnom sektoru, a mnogo veći prinos nego u javnom, ukazuje na efikasnost jednog i problem efikasnosti u drugom sistemu. Ali se nećemo detaljnije baviti ovim problemom, nego problemom privredne strukture.
Kapital je uvijek sinonim za sigurnost kada posmatramo preduzeće, ali ista tvrdnja je i za državu i za pojedinca. Logičan zaključak, kada smo u našu raspravu uključili državu i pojedinca, red je da ovu prinosnorizičnu diskusiju reflektujemo na ova dva stejkholdera. Pojedinci preduzećima prodaju svoj rad i ostvaruju dohotke od kojih žive, dok država ubire poreze, pruža javne usluge i zainteresovana je za društvenu stabilnost i život svojih građana. Znači, od privredne strukture zavisi mnogo toga, zavisi život, zavisi stabilnost, zavisi ekonomski rast, zavisi blagostanje, ali i sigurnost svih nas. Preduzetnici obično po završetku godine odlučuju o tome šta će činiti sa ostvarenom dobiti, zaposleni o tome koliko će štedjeti, ono što se ne investira štedi se. Ta štednja se akumulira i čeka za ulaganje ili za buduću potrošnju. Gomilanje likvidnosti u sistemu ukazuje na potrebu za izgradnjom novih načina ulaganja, jer same banke očigledno usljed subjektivnih ili objektivnih okolnosti to nisu u stanju, jer novac stoji. Sve češće, sve prisutniji na ovim prostorima će biti tzv. fondovi privatnog kapitala. Razlog je jednostavan, podjela rizika, specijalizacija, okrupnjavanje vlasništva, dugoročniji izvori, ali i trenutna situacija viška likvidnosti. Pred krizu oko jedne četvrtine BDPa je bilo u depozitima čiji je vlasnik javni sektor. Danas je situacija drugačija, gdje je oko jedne četvrtine BDPa u depozitima privatnog sektora. Zbog toga se mora razmišljati o novim modelima koji će animirati stanovništvo, tj. privatni sektor. Društvo današnjice treba da podrži ovaj model. Više je razloga za to.
Vratimo se u analizi našim privatnim preduzećima, čiji je kapital 10 milijardi KM i ostvaruju dobit od 1,17 milijardi KM. Utvrdili smo da je prosječna vjerovatnoća bankrot privatnog sektora 17%. To znači da će od 100 preduzeća njih 17 biti u bankrotu, tj. u nekoj blokadi računa dužoj od 60 dana. Ono što je karakteristično za privrednu strukturu Republike Srpske u posljednjih pet godina je da se povećava vjerovatnoća bankrota, tako je 2014. godine četvrtina preduzeća imala vjerovatnoću bankrota preko 20%, dok je 2018. broj preduzeća povećan i sada iznosi 30%. Daljom analizom možemo tvrditi da je oko 27.000 radnih mjesta u ovim preduzećima. Bankrotom ovih preduzeća javlja se povećan rizik gubitka radnih mjesta, gubitkom radnih mjesta umanjuju se dohoci i smanjuje agregatna tražnja. Matematika je neumoljiva ukoliko je tačna, a očekivanje na osnovu prethodnog izlaganja ukazuje na to da će od skupa preduzeća sa vjerovatnoćom bankrota usljed neadekvatne finansijske strukture gotovo jedna trećina bankrotirati. Pogubno je za društvo da dobri biznisi bankrotiraju, a često se dešava da usljed šoka ili iznenadnog događaja poput krize ili recesije određeni dobri biznisi zapadnu u probleme, takođe često se dešava da preko 70% porodičnih firmi propadne u drugoj generaciji. Jedno od mogućih rješenja, ne nužno najbolje, jeste uključivanje privatnih fondova u svoje vlasništvo. Bitno je razmišljati o alternativama. S obzirom na to da prinosi na investicije u depozite i obveznice opadaju, kumulira se višak likvidnosti u sistemu, što pravi dalje pritiske na prinose. Od prethodna dva problem, dva minusa, možda je moguće napraviti jedno alternativno rješenje ili jedan plus.
Problem koji se manifestuju u višku likvidnosti i niskim prinosima sa jedne strane i problemi u privatnim preduzećima, gomilanje rizika, nedostatak institucionalizacije vlasništva ili javnim preduzećima tj. njihovoj neefikasnosti, stvara prostor za saradnju. Ukoliko dio likvidnosti usmjerimo na visoke prinose, ukoliko povećamo kapital u preduzećima, smanjićemo rizik preduzeća i privredne strukture. Institucionalizacijom vlasništva bliži smo rješavanju problema propasti porodičnih firmi u drugoj generaciji i dajemo veću šansu opstanka ovim preduzećima. Ovim čuvamo privrednu strukturu i stvaramo pretpostavku rasta. Na prethodno navedeni način održavamo stabilnost ekonomije, povećavamo prinosni i imovinski položaj privredne strukture, stvaramo sigurnija radna mjesta, ostvaruju se sigurniji dohoci, država nastavlja ubiranje poreza i pružanje javnih usluga te se stvara viši nivo socijalne kohezije u društvu i veća pretpostavka za dalji prosperitet.
(Saša Stevanović je autor knjige "Ekonomski život Republike 20 godina rizika i nagrada")
Biznis.ba / NN
Zakon o neradnoj nedjelji stupa na snagu, ovo su upute za trgovce u FBiH
