Osamdesetosmogodišnji Ramo Ademović iz srebreničkog sela Pusmulići živi od pčelarstva, stolarskih usluga koje pruža zainteresovanima i bašte koju sam obrađuje.
Od svog rada ostvaruje prihode za život jer nema penziju, budući da je samo dvije godine radio u preduzeću i napustio posao. Nije mogao da stigne da obrađuje imanje, a da se bavi i zidarskim, kovačkim i stolarskim poslovima, za koje je veoma vješt jer ih je u djetinjstvu naučio od starijih vrsnih majstora.
Sa suprugom je obrađivao imanje, držao stoku, sijao povrće i žito, zidao ljudima kuće, pravio štale i druge objekte. Imao je kovačku radnju u kojoj je kovao razne alatljike i predmete koji su se koristili u to vrijeme.
Stolarskim zanatom i izradom predmeta od drveta najviše se bavio zimi, kada nije bilo poljoprivrednih i građevinskih poslova.
Na početku rata, Ademović je izbjegao sa suprugom, a među prvima se 2002. godine vratio u rodno selo i obnovio kuću, gdje živi sa još nekoliko starijih povratnika. Iskrčio je i očistio imanje od korova i rastinja.
Počeo je da obrađuje zemlju, nabavio je pčele i vratio se stolarskom poslu. Supruga mu je u međuvremenu umrla i već nekoliko godina živi sam.
Ramo kaže da "svako ima svoju nafaku" i da je zadovoljan prihodima od pčelarstva i stolarskog zanata.
"Najvažnije mi je zdravlje, koje me još dobro služi. Provodim vrijeme u bašti, oko pčela i pravim nešto od drveta, većinom po narudžbi. Radim - i dan brzo prođe. Ali teška je noć. Tuga je kad se uveče sam zatvorim u četiri zida i nemam s kim da riječ progovorim", priča ovaj starac.
Kao recept za dug život Ademović navodi "pošten rad i stalnu fizičku aktivnost", što potvrđuje njegov primjer budući da pri kraju devete decenije života još obavlja sve poslove u bašti, njeguje cvijeće, kosi i održava kuću.
"Rođen sam ovdje u Pusmulićima 1932. godine. Preduzeće sam napustio nakon dvije godine rada jer sam obrađivao zemlju, držao stoku i nisam mogao sve da stignem. U firmu moraš doći na vrijeme, a ja to od obaveza nisam mogao i odlučio sam da se posvetim poljoprivredi i majstorluku", priča Ramo za Srnu.
On ističe da je ozidao ukupno 10 kuća, među kojima i svoju, te veliki broj ekonomskih objekata u srebreničkim selima. Radio je i kovačke i stolarske poslove, ali mu je uvijek prioritet bila obrada imanja, te pčelarstvo kojim se i danas bavi.
"Dolazili su iz građevinske firme i nudili mi da počnem kod njih da radim vidjevši objekte koje sam napravio, ali sam ih odbio rekavši da nemam vremena za firmu i zbog toga sada nemam penziju", prisjeća se Ademović.
Danas, Ramo raspolaže sa 15 košnica, obrađuje baštu i pravi kosišta, vile, grablje, košnice, ramove i sanduke za pčele i od toga živi. Na taj način, kaže, "zaradi nešto novca" i ne žali se.
"Ove godine još nisam vadio med jer je slaba sezona. Prošle godine sam izvadio 180 kilograma i prodao ga po 20 KM po kilogramu ljudima koji dolaze iz dijaspore. Dođu, kupe po pet-šest kilograma jer znaju da je prirodni", priča Ademović.
Ademović kaže da je u Pusmulićima lijepo u proljeće i ljeti, kada mnogo naroda boravi u selu i obavlja poljoprivredne radove.
Na kraju razgovora, Ademović je zamolio da povezemo jedne grablje čovjeku iz Srebrenice koji ih je dan ranije poručio i platio jer želi da ih na vrijeme i pošteno isporuči.
Ramo je ostao da završi otkivanje kose kako bi još jednom pokosio dvorište koje kod njega uvijek mora da bude uredno.
Biznis.ba / Srna
Zakon o neradnoj nedjelji stupa na snagu, ovo su upute za trgovce u FBiH
