Rudarski hljeb

Prije gotovo tri decenije na ovim prostorima desila se najveća rudarska nesreća. Tada je u jami Dobrnja Jug u Mramoru kod Tuzle živote ostavilo 180 rudara, prosječne starosne 27 godina. Jedan je samo preživio. Izgubljeni životi tada trebalo je da budu lekcija da se uvjeti rada u jamama poboljšaju i da sigurnost rudara bude na prvom mjestu.

No, nažalost, do toga nikada nije došlo. Rudari i danas rade u teškim uslovima, na tradicionalan način kopaju ugalj, silaze u jame na vlastitu odgovornost, nadajući se da će izaći živi nakon smjene.

Široko mehanizovano čelo dugo se obećava rudarima Rudnika Mramor, koji godišinje premašuje proizvodne planove. Ni ove godine čela nema. Kako kažu iz “Elektroprivrede” i Rudnika Kreka, problem su tenderi i procedure. Rudari su sposobni da krampom i vlastitim rukama obezbijede basnoslovne plate direktorima koji nisu sposobni da im obezbijede mehanizaciju i olakšaju rad.

I dok je Evropa odavno zagazila u svijet moderne mehanizacije, robotike, digitalizacije, nama su još osnovna sredstva za rad u rudnicima kramp i lopata. Punija lopata, puniji džepovi. Ne rudarima, već silnim direktorima i brojnoj administraciji u rudnicima i “Elektroprivredi”, kojoj pripada i Rudnik Kreka u Tuzli.

Rudari su uvijek slovili za vrijedne i čestite ljude, cijenjene u društvu, poštovane. U tuzlanskom kraju generacije i generacije su rođene, odrasle i umrle živeći od rudarskog hljeba. Mrkog i znojavog, ali slatkog i pošteno zarađenog, s ponosom iskopanog.

Danas rudare niko ne gleda. Često svoje plate i potraživanja traže štrajkovima, zatvarajući se u jame, a rudarske nesreće brzo se zataškaju.

Rudari iz ugljenog basena oko Tuzle nisu zaslužili da još sanjaju bolje uslove rada, da ih neko obmanjuje i obećava široko čelo ili nove bagere godinama. Njih ne zanimaju tenderi i procedure, a one koje bi trebalo da zanimaju nisu sposobni da to odrade, da obezbijede i starim i budućim komoratima bolje uvjete.

Ako već nisu sposobni da obavljaju svoj posao, a očito da nisu, neka izađu iz kožnih fotelja i siđu u jame, a jedina garancija povratka nazad da im bude rudarsko “Sretno”.

Jer, očito bolje bi im išlo kopanje nego tenderi.

Piše: Nataša Tadić

Biznis.ba