Centralne banke sve utjecajnije, no to skriva zamku

Tek iz trećeg pokušaja, u osvit Prvog svjetskog rata, američki je Senat uspio skupiti kritičnu masu zastupnika koji su poduprli ideju o stvaranju centralne banke, debelo kaskajući za zbivanjima s druge strane Atlantika.

Ako i zanemarimo Sveriges Riksbank na sjeveru Evrope, osnovanu još u 17. stoljeću, u vodećim evropskim ekonomskim silama poput Velike Britanije, Engleske i Francuske već je do početka 19. stoljeća funkcionirala ovakva ili onakva inačica centralne banke. U prvom redu kao instrument finansiranja državnog aparata, a potom i kao ultimativni kreditor u slučaju nužde (“lender of last resort”). Tako je barem počela priča o centralnim bankama.

Na davnu historiju i vrijeme prije opisanih događaja ionako ne treba trošiti previše riječi – evolucija centralnih banaka ili barem onaj najvažniji dio, traje tek posljednjih stotinjak godina. Od tada do danas štošta se toga promijenilo. Bank of England i Banque de France su prvobitno zamišljene kao institucije koje će finansirati ratna djelovanja i upravljati dužničkim vrijednosnim papirima koje je izdavala država, no američke je zakonodavce zapravo u najvećoj mjeri zaintrigirala ideja o centralnoj banci kao faktoru stabilnosti finansijskog sistema. Ironijom sudbine, u globaliziranom je svijetu tu rolu nemoguće precijeniti.

Premda su Amerikanci bili (i ostali) izrazito alergični na svaki pokušaj centralizacije vlasti, ozbiljna finansijska kriza 1907. i posljedični pad BDP-a od čak 15 posto, natjerala ih je da temeljito razmisle o alternativama, i to nakon prva dva neuspješna pokušaja osnivanja centralne banke, krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Krizu je tada, kako navode historijski izvori, suzbila koncentrirana akcija spašavanja koju je predvodio John Pierpont Morgan, osiguravši dovoljnu količinu likvidnosti kako bi se zaustavio domino efekt navale štediša na finansijske institucije.

Nakon toga je formirana komisija sastavljena od bankara i visokih državnih dužnosnika koji su se potom razmilili Starim kontinentom, učeći iz prve ruke o iskustvima europskih zemalja. Autor zakona (formalnog naziva “Federal Reserve Act”) bio je Nelson Aldrich, no njegovi republikanci svejedno su glasali protiv prijedloga, dijelom u strahu od nekakve bankarske urote (barem je tako glasio jedan od argumenata ‘protiv’).

U tom se periodu postupno iskristalizirala i uloga središnjih banaka. Uz već spomenute, dodijeljen im je i monopol na izdavanje javnog gotovog novca (novčanica i kovanica) te mandat za upravljanje deviznim pričuvama. Regulacija i metodičan nadzor finansijskog sistema nekako su došli na kraju, a cijelo vrijeme vodila se žustra rasprava o stepenu nezavisnosti centralne banke. Danas po tom pitanju uglavnom vlada konsenzus: centralne banke trebale bi biti neovisne i posve lišene političkog utjecaja, prenosi Poslovni hr.

Iako se ta teza danas uzima zdravo za gotovo, konsenzus se brusio polako, a svemu je prethodio cijeli niz neuspješnih eksperimenata. Čak i ako stavimo po strani najekstremnije primjere u kojima su, popustivši pod pritiskom vladajućih garnitura, nekontroliranim štampanjem novca itekako pridonijele tragičnim epizodama hiperinflacije, povijest nudi pregršt primjera promašenih politika u čiju su provedbu centralne banke bile aktivno uključene, uvijek u podčinjenoj ulozi, slijedeći diktat politike.

Centralni bankari su sukreatori ekonomske politike s vrlo opipljivim utjecajem na život prosječnog građanina, ali se ne biraju na izborima.

Izravna povezanost stepena nezavisnosti centralne banke i stope inflacije empirijski je dokazana – korelacija ima pozitivan predznak i snažno podupire aktualan smjer evolucije. Nezavisnost koja je nerijetko najprije izborena u praksi, a tek potom formalizirana u teoriji (izmjenama zakonskog okvira), danas može poslužiti i kao uvjerljiv argument kritičarima.

Centralne banke, barem one u razvijenim zemljama, već su odavna nadišle proporcije nekakve periferne, tehnokratske institucije u kojoj se raspravlja tek o ezoteričnim fenomenima ili imaginarnim konceptima kao što je R* (neutralna kamatna stopa s kojom je moguće ostvariti punu zaposlenost i stabilnu inflaciju).

Danas tamo sjede sukreatori državne ekonomske politike koji raspolažu vrlo opipljivim utjecajem na život prosječnog građanina, ali se ne biraju na izborima. Iz te je činjenice relativno lako izvesti i populistima omiljenu tezu o demokratskom deficitu kakva se najprije može čuti kad je riječ o supranacionalnim institucijama (poput Evropske komisije).

Doista, kreatori monetarne politike tek posredno snose odgovornost za negativne posljedice svog rada, dok je njihova uloga sve veća i sve važnija, čak i kada se odmaknemo daleko od finansijskih tržišta, na kojima središnje banke već duže vremena vedre i oblače. Dovoljno je osvrnuti se na nedavnu historiju i primjere poput američke ‘subprime’ krize koja se dugo vremena hranila niskim kamatnim stopama središnje banke ili europske dužničke krize koju je u trenutku nadahnuća, figurativno rečeno, goloruki Mario Draghi priveo kraju.

Kada sve navedeno stavimo u kontekst ekonomske politike koju centralna banka samostalno provodi, vodeći se proklamiranim ciljem održavanja cjenovne stabilnosti, postaje sve teže predvidjeti kuda nas to može odvesti. Primarna zadaća djelovanja centralne banke zvuči prilično razumljivo i jednostavno, no time se zapravo otvora prava Pandorina kutija mogućih ishoda.

Praktična implementacija osnovne zadaće u značajnoj mjeri postaje podložna različitim interpretacijama. U rukama kreativnih i poduzetnijih kreatora monetarne politike može iznjedriti sve i sva, kao što to primjer Japana zorno dokazuje. Kratkoročne negativne kamatne stope, rigidna kontrola krivulje prinosa kojoj je relativno lako zalijepiti etiketu ‘finansijske represije’ i kupnja najrazličitijih kategorija finansijske aktive, a sve u ime višeg cilja izvlačenja zemlje iz deflacijske spirale, doista je bilo nemoguće predvidjeti prije nego je započeo taj eksperiment frapantnih razmjera. Desetak godina kasnije, središnje banke razvijenih zemalja već su u manjoj ili većoj mjeri replicirale sve navedene metode i usput ih usavršavale.

Prema podacima Bloomberga, značajan broj malih (regionalnih) američkih banaka prema tom kriteriju tokom prošle godine preskočio je bitno etabliranije rivale iz Evrope. I dok zvučna imena kao što su BNP Paribas (najveća europska banka) i ING Groep (najveća nizozemska banka) nezadrživo klize nizbrdo na rang listi najvećih kreditora naftnih kompanija, Citizens Financial Group ili Truist Securities (za koje su samo rijetki čuli izvan američkih granica) ih ubrzano sustižu. Ne, nisu u pitanju tek naprasno smanjeni apetiti za finansiranjem proizvodnje sirove nafte ili prirodnog plina, uvjetovani probuđenom sviješću o štetnim posljedicama klimatskih promjena i/ili pritiskom javnosti, već izmijenjeni stavovi – Evropske centralne banke.

Još početkom prošle godine prvi čovjek FED-a Jay Powell ispalio je kako Fed “nije, niti namjerava biti, kreator klimatske politike”. Njegovu je suzdržanost lako objasniti pragmatičnošću, a još više željom da ostane po strani u sukobu između demokrata i republikanaca na temu klimatskih promjena i zelene tranzicije.

Rezon je s ove strane Atlantika bitno drukčiji: Isabel Schnabel, članica Upravnog vijeća Evropske centralne banke, zagovara bezuvjetno usklađivanje stavova centralne banke s Pariškim sporazumom. Njen kolega Frank Elderson, zadužen za superviziju poslovnih banaka, najavljuje i kazne za finansijske institucije koje i dalje propuštaju uzeti u obzir utjecaj klimatskih promjena, navodeći kao argument zastrašujuće scenarije s kojim ćemo se suočiti ako ne uspijemo zaustaviti globalno zatopljenje čega ni banke neće biti pošteđene.

Što se Powella tiče, problematika klimatskih promjena čvrsto je u domeni izabranih predstavnika na vlasti, dok se ECB javno obvezala na provedbu monetarne politike koja je u skladu s ciljanim smanjenjem emisija štetnih plinova. Razlika nije tek deklarativne naravi. Primjerice, ECB svoj portfelj korporativnih obveznica polako usmjerava zelenim kompanijama i sklona je drukčijem tretmanu “onih drugih”. To u praksi znači da će se potonji zaduživati po manje povoljnim uvjetima, čime centralna banka zadire u sferu ekonomske ili čak industrijske politike, aktivno podržavajući inicijative Evropske komisije.

Argument drži vodu ili je posve promašen, ovisno s koje strane političkog spektra ga promatrate. To je ionako manje bitno: za ovu priču puno važnija je spoznaja o još aktivnijoj roli centralne banke koja na neki način već izravno kroji sudbinu korporativnog sektora, dodatno naglašavajući nastavak višestoljetne evolucije. Ili je to barem slučaj na Starom kontinentu za kojim Amerikanci možda opet kaskaju.