Nisu više cijenjene samo iskusne zanatske ruke, nego i one zlatne početničke, u koje vrijedi ulagati, kako bi se opstalo i ostalo.
Sjećam se perioda kada učenici nisu imali gdje ići na praksu te su škole molile poslodavce za praktičnu nastavu. Očigledno je došlo drugo vrijeme, kada poslodavci nemaju izbora pa sad oni mole za praksu da bi obučili svog potencijalnog radnika.
Sigurno je da postoji problem neusklađenosti tržišta rada s potrebama pa je svakako za svaku pohvalu ovaj potez poslodavaca da stimulišu mlade da upišu potrebna zanimanja, stipendiraju ih tokom školovanja na neki način i obučavaju prema svojim potrebama. To je sigurno put kojim se dolazi do kvalitetnog radnika.
Ali, pitam se do kad ćemo se tako vrtjeti ukrug, obučavati i ulagati u radnike, koji će nakon sticanja vještina napustiti ovu zemlju i onda sve ispočetka?
Surova istina je da su plate još izuzetno niske, što je i osnov za egzistenciju, zbog čega se mladi odlučuju na korak izvan opsega naših granica. Neminovno je da se plate moraju povećavati, ali smatram da one svakako neće zadržati radnike, jer naši poslodavci ne mogu da pariraju primamljivim naknadama u inostranstvu.
Ne fale zanatlije samo nama, nego i daleko naprednijim zapadnoevropskim zemljama, koje se takođe otimaju za što boljeg majstora, zidara, CNC operatera, građevinca, obrađivača metala, tehničara za obradu drveta, te im nude cifre od kojih zastaje dah u grlu i ponude koje se ne odbijaju.
U srednjim stručnim školama kažu da zainteresovanost za zanatima raste pa se pitam ko bi još da studira i ulaže novac, a na kraju će tu diplomu da okači mačku o rep. Da sam danas u koži budućeg srednjoškolca zapitao bih se da li se isplati studirati.
Piše: Goran Lajić
Biznis.ba / NN