Šonje: Odlazak ljudi ima i pozitivne efekte, za zaustavljanje doseći 80% EU standarda

Velimir Šonje vodeći je hrvatski ekonomski analitičar i konsultant, bio je i izvršni direktor sektora za analitiku i statistiku Hrvatske narodne banke, a stoji iza konsultantske kuće Arhivanalitika. Za portal Klix.ba govorio je o općim, ali i aktuelnim ekonomskim pitanjima naše regije.

Šonje je za portal Klix.ba govorio o općim, ali i aktuelnim ekonomskim pitanjima naše regije.

Kako generalno ocjenjujete ekonomsku poziciju zemalja naše regije, njihovu međusobnu saradnju i povezanost? Koliko je ona daleko od optimalne?

Ekonomska pozicija zemalja u regiji je slaba, jer su ostale izvan učinaka prvog kruga širenja stranih investicija u srednjoj i istočnoj Evropi kao i izvan prvog kruga proširenja EU. U sprezi s ratovima i njihovim posljedicama, to je dovelo do stabilizacije vrlo neefikasnih političkih sektora. Politika je glavno ograničenje društvenog razvoja, jer imamo specifičnu kombinaciju socijalističkog naslijeđa kroz velike državne sektore i konsolidiranih novih interesa, korupcije i općenito slabih državnih institucija u kojima nedostaje profesionalizma, znanja i neovisnosti. Zbog ratova je trgovačka razmjena kasno obnovljena, no tu već duže vrijeme vidimo pomake.

BiH je Hrvatskoj četvrti najvažniji trgovački partner poslije Italije, Njemačke i Slovenije. S druge strane, ekonomski odnosi Hrvatske i Srbije nisu dovoljno razvijeni – primjerice, razmjena Hrvatske i Srbije dvostruko je manja od razmjene Hrvatske i BiH, što znači da prostor za širenje razmjene sigurno postoji. No, realizacija potencijala bila bi puno lakša da su Srbija i BiH članice EU. Mislim da bi tada porastao i hrvatski uvoz iz jugoistočne Evrope. To nas vraća na politička ograničenja rasta.

BiH ima niz strukturnih problema, nedovoljan ekonomski rast i ogroman vanjskotrgovinski deficit... Kako u pomenutim okolnostima pokrenuti privredu te koliko ima smisla insistirati na vlastitoj valuti koja je ograničena currency boardom?

BiH prije svega treba rješavati svoje strukturne probleme, ukloniti korupciju, maksimalno povećati efikasnost administracije i poticati investicije, kako domaće tako i strane. To je jedini put modernizacije ekonomske strukture i rasta produktivnosti o kojoj ovisi životni standard. Ne postoji neki drugi put ili čarobni štapić.

Imate veliki trgovački deficit jer iz poznatih razloga imate veliko iseljeništvo koje šalje doznake i povremeno dolazi u zemlju trošiti, tako da je kupovna moć u zemlji puno veća od onoga što se u BiH stvarno proizvede. To je određeno prošlošću i to ne možete promijeniti. Ponekad se ipak postavi to pitanje ne bi li se više moglo napraviti s fleksibilnim kursom i autonomnom monetarnom politikom. Meni se to pitanje čini promašeno. Jer, currency board vam daje finansijsku stabilnost, poticajan je za ulaganja. Ako ulaganja nema dovoljno, to nije zbog currency boarda nego zbog drugih slabosti.

Zamislimo šta bi bilo da euro vrijedi 2,5 ili 3 KM umjesto 1,96. Vaš izvoz bi nakratko postao cjenovno konkurentniji, no ti bi efekti vremenom bili poništeni zbog rasta cijena i plaća. Osim toga, BiH već jeste relativno jeftina lokacija za proizvodnju, jedna od najjeftinijih u Evropi, jer nije dovoljno razvijena, što znači da nemate problem troškovne konkurentnosti. Vaši su problemi negdje drugdje – na tržištu rada, u obrazovnom sistemu, u administraciji i institucijama. Čak i ako bismo ogromne političke probleme u slučaju zadiranja u currency board ostavili po strani, priče o kusu i currency boardu podsjećaju na tromog i pretilog šećeraša koji izvrsno vidi, a htjeli bi ga poslati oftalmologu. Oči (currency bord) su uredu, ne trebaju mu naočale, nego nešto drugo. Uostalom, currency board aranžmani i drugdje su se pokazali trajni.

Jednom kad se uvedu u malim i otvorenim zemljama, troškovi njihovog eventualnog napuštanja postaju toliko veliki da se niko ne usuđuje upustiti u tu avanturu. Najpoznatiji currency board je onaj u Hong Kongu uspostavljen 1993., brzo je slijedio estonski koji je trajao do ulaska Estonije u europodručje 2011., a poznat je i bugarski valutni odbor koji je uspostavljen 1998. i koji će trajati do uvođenja eura.

Hrvatska bilježi umjeren ekonomski rast, vlada je uspjela napraviti djelomične poreske reforme, započeti neke važne infrastrukturne projekte, kako ocjenjujete ekonomske rezultate vlade Andreja Plenkovića?

Ocjenjujem ih djelomičnim, a to znači nedovoljnim. Činjenica je da vlada Andreja Plenkovića za razliku od 4-5 prethodnih nije pravila velike greške. U dijelu porezne politike išli su generalno u dobrom smjeru rasterećenja. Smanjio se omjer javnog duga i BDP-a s 84% na 71% BDP-a. Napravljeno je i nešto u dijelu liberalizacije tržišta usluga: deregulirane su usluge prijevoza i profesija poput inžinjera i arhitekata. Međutim, kritični dijelovi javnog sektora ostali su netaknuti. Sektor zdravstva i dalje stvara dugove brzim tempom, iako smo doprinos za zdravstvo povećali s visokih 15% na još viših 16,5%.

Javna administracija nije reformirana iako, valja priznati, naše ocjene u sistemu lakoće poslovanja Doing Business su malo poboljšane, sada smo 51. na svijetu. Od reforme penzijskog sistema se odustalo. Više od 1.000 državnih, odnosno političkih poduzeća, i dalje je pod kontrolom političkih stranaka i vlasti. Prema tome, gotovo ništa nije napravljeno na otklanjanju glavnih ekonomskih i društvenih slabosti koje nastavljaju ograničavati hrvatski privredni rast.

Koliko u svemu tome odmaže masovan odlazak radne snage i generalno šta svi subjekti zemalja u regiji mogu uraditi da bi sanirali njegove posljedice, ako već ne mogu zaustaviti sam odlazak?

Emigracija ima dvojake efekte. S negativne strane, naravno da je loše kada zemlja gubi radnu snagu. Međutim, glavni ekonomski subjekt nije država, nego pojedinac. Za ljude je mnogo bolje da rade i razvijaju se tamo gdje ima bolje plaćenih poslova, nego da čame nezaposleni u vlastitoj zemlji. To nas dovodi do pozitivnih efekata. Ljudi zarađuju i grade svoje živote i karijere, a nus-produkt toga je da se dio zarada vraća u zemlju i povećava potrošnju.

Zbog odlaska ljudi vrlo brzo se pojavio nedostatak radne snage, što je utjecalo na brži rast plaća u zemlji od onoga koji bi se desio da su svi ostali. Osim toga, emigracija indirektno stvara pritisak na bolje politike. Svi se počinju pitati kako zadržati ljude, zašto ljudi odlaze, šta treba promijeniti da prestanu odlaziti. Sazrijeva saznanje da treba olabaviti pritisak politike i administracije nad poslovnim sektorom, a državne izdatke pametnije kanalisati tako da od njih koristi imaju što širi krugovi građana, a ne samo zaposleni u javnom sektoru. Još jednom naglašavam, tu nema brzih rješenja, razvojna pitanja su teška jer problemi nisu od jučer, ali za sada još uvijek ne znamo šta će prevagnuti u dugom roku, loša ili dobra strana iseljavanja.

Iako se Hrvatska, BiH i Srbija nalaze na različitim nivoima razvoja, svi smo u sličnoj situaciji: razvojna distanca naspram prosjeka EU toliko je velika i još će neko vrijeme biti velika, tako da će poticaj za iseljavanje dugo biti prisutan. Tek kada se dosegne oko 80% životnog standarda prosjeka EU poticaj za iseljavanje prestaje. Zato Slovenija nema taj problem. Hrvatska ga ima jer je na 63%, a BiH i Srbija ga itekako imaju jer su na 30-40%.Takvi razvojni jazovi se ne mogu zatvarati brzo tako da će problem ostati, a na političarima je da pokušaju urediti što bolje i poštenije javne servise kako bi svoje zemlje učinili dobrim mjestima za život. Zvuči kao utopija, ali to je jedini put da zemlje ne izgube ljude koje ionako gube zbog demografskih problema.

Kad se podvuče crta, koliko je Hrvatska ekonomski profitirala od ulaska u EU, a koliki je realan potencijal bio?

Za nas je ulazak u EU bio prekretnica. Potkraj 2014. počeli smo se izvlačiti iz 6-godišnje produljene recesije koja je ostavila dubok trag. Malo je poznato da je od tada robni izvoz rastao brže od prihoda od izvoza usluga u čemu turizam ima lavovski dio. Svi misle da Hrvatska živi samo od turizma, no mi konačno imamo brži rast robnog izvoza iako smo u međuvremenu praktički izgubili još jednu tradicionalnu izvoznu granu – brodogradnju. To znači da nastaje nova privredna struktura zahvaljujući pristupu velikom tržištu većem od pola milijarde potrošača.

Korištenje EU fondova konačno uzima maha, povukli smo oko 3 milijarde eura u ovom budžetskom periodu, ostalo je još oko 7 za povući u sljedeće tri godine, što će biti vrlo važno za rast domaće potražnje. Ništa što bismo sami mogli napraviti fiskalnom ili monetarnom politikom ne može se mjeriti s tim učinkom. To je važna poruka za BiH. Trebate učiniti sve da uđete u EU što prije, jer bi EU fondovi u relativnom smislu mogli imati još veći učinak na BiH nego što će imati na Hrvatsku. Pogotovo ako se ima u vidu potreba za infrastrukturom koja je u BiH još uvijek veoma izražena, od autocesta i cesta preko komunalnih infrastruktura do ulaganja u zaštitu okoliša.

To se ne može realizirati brzo, no sporost, koja je politički uvjetovana, ne bi trebala značiti rezignaciju. U međuvremenu, morate urediti okvir za poslovanje. Morate biti uznemireni zbog 90. mjesta na svijetu na ljestvici lakoće poslovanja Doing Business Svjetske banke. Tamo se egzaktno vidi da je u BiH teško pokrenuti poduzeće, pribaviti građevinsku dozvolu, provesti ugovor na sudu, registrirati vlasništvo, a poduzetnici puno vremena u odnosima s poreznom upravom. U tim je stvarima moguće ostvariti značajan napredak u kratkom roku ako se napravi dobar program institucionalnih reformi, no pritisak mora doći odozdo, od građana i poslovne zajednice. Neki pozitivni pomaci koji su se počeli događati u Hrvatskoj u tom pogledu nisu posljedica ulaska u EU, nego političari reagiraju na pritisak koji se reflektira kroz medije. U Hrvatskoj više niko ozbiljan ne vjeruje da kurs ili veća državna potrošnja može riješiti razvojne probleme, pa raste pritisak na vlade da reformiraju institucije i vode bolju ekonomsku politiku. Mislim da je to mnogo zdraviji javni ambijent od onoga koji smo imali prije 10 i 20 godina.

Biznis.ba