Njemačka je doduše odlučila kako penzije neće smjeti pasti ispod 48% prosječnog dohotka, ali još niko ne zna – kako to učiniti? Jer kod sve manje mladih i sve više penzionera se to čini nemogućim.
Njemačka vlada je nedavno prihvatila kako će se zakonski zajamčiti da sve do 2039. mirovine neće pasti ispod 48% prosječnog dohotka u ovoj zemlji. To je svakako lijepa želja svih i to ne samo u vladajućoj koaliciji, ali zbog demografskog razvoja zapravo niko ne zna, kako to uopće postići.
„Solidarna penzija“ kakva je sad u Njemačkoj i u brojnim drugim zemljama je zapravo razmjerno novi koncept. Tek nakon Drugog svjetskog rata mirovina više nije bila stvar pojedinog zaposlenog pa ako se on pobrinuo za svoju starost, onda će nešto i dobiti – a najčešće to, ako uopće, nije bilo mnogo. Tu se proširilo načelo da trenutno radno stanovništvo plaća mirovine onih koji više nisu u svijetu rada, baš kao što će budući naraštaji onda plaćati njihove mirovine.
No to više ne može proći: starih i penzionera je sve više, a ne samo da je mladih sve manje, nego u našem neoliberalnom svijetu je još manje mladih sa sigurnim radnim mjestom na kojem će vjerovatno ostati do svoje penzije kao što je to bilo uobičajno još do prije par decenija. Već sad je u Njemačkoj odnos otprilike 2 zaposlena na jednog penzionera, a dolaze još gori dani.
Kako bi se ipak i dolazećim naraštajima omogućila pristojna penzija, među njemačkim političarima i strankama se čuju razne ideje u pravilu zvučnih naziva – ali ne baš jasnih učinaka. Njemački ministar finansija i političar Liberala, Christian Lindner se zalaže za formiranje „Kapitala naraštaja“ (Generationenkapital). On ne vidi drugog rješenja nego da se država, najkasnije od sredine 2030-tih, zaduži i formira poseban fond od 200 milijardi eura koji bi sudjelovao na tržištu kapitala i ostvario dovoljnu dobit kako bi, uz „običnu“ penziju i budući naraštaji imali dovoljno u svojoj starosti, prenosi SEEbiz. Jer inače će davanja za penziono osiguranje neminovno morati drastično rasti.
No nisu svi u njemačkoj politici sretni takvom idejom: penzijski fondovi koji su aktivni na berzama postoje, a praktično samo takvi i postoje u Sjedinjenim Američkim Državama. To uglavnom ide dobro – do sloma kao što se dogodio s Lehmans Brother i kataklizme koji je pogodio američke banke kada su i nesuđeni penzioneri morali gledati, kako da prežive u starosti. Druga je stvar već i pomisao dugom, dakle kreditom „igrati“ na burzi: zlatno je pravilo to nikad ne činiti, jer tek u izuzetnim slučajevima uspon rasta vrijednosnica „pokrije“ cijenu kredita, dakle kamate. Mnogo češće to završi loše.
I treće je političko pitanje: na ovaj prijedlog šefa Liberala bi svakako letjeli čepovi pjenušca, ali ne među zaposlenima, nego među bogatašima i špekulantima na burzi. Više kapitala – pa makar se i nazvao „generacijski“ na tržištu novca neminovno znači i deblje lisnice onih koji i inače barataju vrijednosnicama –je li to smisao penzione reforme?
Uoči rasprave u njemačkoj vladi, iz pokrajine Hessen se opet spominje druga ideja podjednako pompoznog naziva: Deutschland-Rente. Pokrajinski ministar financija Alexander Lorz je i službeno finansijskom povjerenstvu Bundesrata, domu saveznih pokrajina, predložio formiranje posebnog fonda. On bi doduše pod vodstvom privatnih banaka također djelovao na tržištu kapitala, ali pod nadzorom države koja bi i svima koji to žele, omogućila učestvovati u tom fondu pod povoljnijim uslovima.
S tako nečim bi mogla živjeti i stranka Zelenih čiji predstavnik u tom pitanju, Stefan Schmidt kaže kako to „odgovara našem prijedlogu javno upravljanog građanskog fonda koji je u tržišnom natjecanju s privatnom ponudom i koji bi se isticao manjim troškovima poslovanja i transparentnim proizvodima."
O takvom „narodnom investicijskom fondu“ se već zapravo raspravljalo 2018., ali u Gornjem domu i tada nije naišao na podršku. Najprije, već sa konceptom tkzv. Riester-Rente, nazvane po tadašnjem ministru finansija i koji je u osnovi sličan „Trećem stupu“ kakav je poznat u Hrvatskoj, je problem što je na dobrovoljnoj osnovi – i mnogi, osobito oni plićih džepova koji će i biti najveći problem kao penzioneri, ipak radije troše ono što su zaradili danas, nego da razmišljaju o danima kad možda hoće, a možda i neće uživati u penziji.
Moguće sudionike takvog fonda ideja državnog nadzora zapravo neće nužno i predstavljati utjehu: tržište kapitala ne poznaje „prljav“ novac, a lako može biti problem kad ulaganje nije vođeno mogućom novčanom dobiti nego drugim, „višim“ idealima – na primjer zaštitom okoliša ili klime. Nema tome dugo da je jedna njemačka biskupija svoje finansije povjerila jednom savjetovalištu dok se nije otkrilo da su se crkvenim novcem kupovale i dionice firmi koje uništavaju prašume Amazonije, za koje se sumnja da su spremne „podmazati“ lokalne političare, jedna firma je čak indirektno povezana s industrijom naoružanja.
Bez obzira na dobit, naravno da su se tu kotrljale glave odgovornih. S druge strane, više aktivista okoliša su uložili svoj novac u tvrtku obećavajućeg naziva EKO Energy iz Rothenburga – koja je neslavno propala nakon upravo nevjerovatnih finansijskih makinacija.
Njemački socijaldemokrati pak teže nečem drugom: oživljavanje i novi poticaj za Betriebsrente, dodatnoj penziji kakvu nude pojedine firme ili strukovne udruge i gdje i poslodavac uplaćuje određeni dio. Naravno da je to atraktivnije za buduće penzionere, ali je sve manje firmi koje uopće nude takvu povlasticu svojim zaposlenima. U strukovnim udrugama – na primjer doktora, to je još uvijek bitan dio njihove buduće mirovine, ali to je prije iznimka nego pravilo.
Njemački ministar finansija Lindner tvrdi kako mirovine moraju biti Enkelfit – podobne i za naše unuke. Vladajuća koalicija se svakako može složiti i s tim zahtjevom, ali se još nije domislila, kako da to ostvari. O „kapitalu naraštaja“ Liberala bi već ovog mjeseca trebao raspravljati Bundestag, ali još nije uvršten na dnevni red sjednica parlamenta.
