Ipak, upravo među uspješnim profesionalcima, direktorima, ljekarima, preduzetnicima i stručnjacima sve više se govori o imposter sindromu — psihološkom obrascu u kojem osoba, uprkos očiglednim uspjesima, ima osjećaj da nije dovoljno kompetentna i da će prije ili kasnije biti „razotkrivena“.
Šta je zapravo imposter sindrom?
Američka psihološka asocijacija (APA) navodi da imposter sindrom nije zvanična dijagnoza, već spektar iskustava koji može varirati od povremene sumnje u sebe do hroničnog osjećaja nepripadanja i unutrašnje nesigurnosti.
Posebno je zanimljivo to što se ovaj fenomen često javlja upravo kod ljudi koji imaju visoka očekivanja od sebe i rade u veoma zahtjevnim okruženjima.
Drugim riječima, imposter sindrom često nije znak slabosti, već posljedica stalnog pritiska i visokih standarda.
Fenomen koji najviše pogađa uspješne
Pojam su još 1978. godine definisale psihološkinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes, proučavajući uspješne žene koje su vjerovale da su druge „prevarile“ kada je riječ o procjeni njihovih sposobnosti.
Danas se zna da imposter sindrom mnogo češće pogađa ljude koji:
- rade u kompetitivnim okruženjima,
- vode velike projekte,
- imaju veliku odgovornost,
- nalaze se pod konstantnim pritiskom rezultata.
Zbog toga uspjeh često ne smanjuje sumnju u sebe — već je dodatno pojačava.
Lideri pod najvećim pritiskom
Prema istraživanju kompanije Korn Ferry iz 2024. godine, čak 71 odsto američkih CEO direktora i 65 odsto viših rukovodilaca osjeća simptome imposter sindroma.
Kod zaposlenih na početku karijere taj procenat je znatno niži.
Stručnjaci objašnjavaju da problem nije nužno u manjku znanja ili iskustva, već u konstantnom pritisku kojem su izloženi moderni rukovodioci.
Današnji lideri istovremeno upravljaju:
- poslovnim transformacijama,
- razvojem vještačke inteligencije,
- tehnološkim promjenama,
- očekivanjima investitora,
- upravljanjem zaposlenima.
Sve to stvara osjećaj da svoju vrijednost moraju dokazivati iz dana u dan.
Moderna kultura rada dodatno pojačava problem
Sve više istraživanja pokazuje da imposter sindrom nije samo individualni problem, već i posljedica savremenog poslovnog sistema.
Studije ukazuju da kultura performansa, stalno poređenje zaposlenih, takmičenje i pritisak rezultata dodatno stvaraju osjećaj da ljudi nikada nisu dovoljno dobri.
Posebno su pogođene profesije sa visokim standardima i velikom odgovornošću.
Meta-analiza iz 2025. godine pokazala je da simptome imposter sindroma ima čak 62 posto zdravstvenih radnika, dok je među studentima medicine taj procenat oko 49 posto.
Sumnja nije uvijek loša
Zanimljivo je da dio stručnjaka smatra da određena doza unutrašnje sumnje može imati i pozitivne efekte.
Istraživanje Basime Tewfik sa MIT Sloan School of Management pokazalo je da ljudi koji povremeno preispituju vlastite sposobnosti često imaju:
- razvijeniju empatiju,
- bolju sposobnost slušanja,
- veću otvorenost za učenje,
- više poniznosti.
Problem nastaje onda kada sumnja preraste u hroničnu nesigurnost.
Tada ljudi počinju da:
- odbijaju prilike za napredovanje,
- izbjegavaju odgovornost,
- rade prekomjerno kako bi dokazali svoju vrijednost,
- ulaze u burnout.
Problem nije uvijek u pojedincu
Autorke Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey u tekstu za Harvard Business Review upozoravaju da imposter sindrom često nije samo pitanje samopouzdanja.
One smatraju da osjećaj nepripadanja dodatno pojačavaju:
- pristrasnost,
- nejednake prilike,
- isključenost iz važnih poslovnih mreža,
- nedostatak psihološke sigurnosti u organizacijama.
Zbog toga savjeti poput „samo vjeruj više u sebe“ često nisu dovoljni.
Šta zaista pomaže?
Stručnjaci danas naglašavaju da cilj nije potpuno eliminisati svaku sumnju u sebe.
Mnogo je važnije razviti zdrav odnos prema vlastitim sposobnostima i uspjehu.
Kao najvažniji faktori izdvajaju se:
- jasni kriterijumi uspjeha,
- kvalitetan feedback,
- mentorska podrška,
- psihološka sigurnost u timu,
- prihvatanje sopstvenih rezultata bez umanjivanja.
Jer imposter sindrom kod uspješnih ljudi najčešće nije pitanje manjka kompetencija — već manjka unutrašnjeg dopuštenja da uspjeh zaista prihvate kao svoj.
